Marijo, Majko milosrdna, moli za nas!

Pozdrav vama, dragi Sinjani i Cetinjani, Vama, dragi Gospini hodočasnici koji ste došli s raznih strana! Dobro nam došli na Gospino i naše slavlje, na ovo marijansko vrelo milosti. Neka vas, sve skupa, ispuni i obuzme snaga milosrdnog Oca nebeskog, Njegove i naše majke Milosrđa, Čudotvorne Gospe Sinjske!

Ovogodišnju svetkovinu Marijina Uznesenja slavimo pod geslom "Marijo, Majko milosrdna, moli za nas!". Nismo to geslo izabrali samo zbog proglašenog izvanrednog Jubileja godine milosrđa, već zbog svijesti da bez svjedočenja milosrđa ljudski život ostaje besplodan, sterilan i da se prije ili kasnije pretvara u jalovu pustinju. I mi se kao društvo nalazimo na raskrižju i pred odlukom, hoćemo li ostati vjerni onim vrijednostima koje su nas očuvale kao narod ili ćemo prigrliti pseudo-vrjednote koje dokazano strovaljuju u propast.

Ono što nas je očuvalo kroz povijest, svakako je vjera u Boga i odanost našoj nebeskoj Majci Mariji. Zagledani u Nju, mi smo shvatili kolika je vrijednost obitelji, koji je značaj požrtvovne ljubavi, uz Nju smo naučili ispravno živjeti i u dostojanstvu umirati. Teško da bismo našli neki narod koji je razvio takvu pobožnost prema Gospi, kao što je naš hrvatski narod. Zar to nije čudesno i vrijedno divljenja?

Da danas proživljavamo tolike poteškoće i muke, da se u nas uvuklo beznađe i ravnodušnost, može biti znak samo jednoga, a to je da smo se udaljili od Boga i Gospe. Da, na deklarativnoj razini svi smo veliki vjernici, ali naša djela govore drugačije. Društvena stvarnost u koju smo uronjeni, prepuna je primjera izdajstva, pohlepe, dvoličnosti... Grijeh je uzeo maha i krajnje je vrijeme da mu se suprotstavimo. U nama i oko nas mora zaživjeti neka nova praksa. Krajnje nam je vrijeme da se vratimo vrijednostima Evanđelja.

Zabrinut sveukupnom situacijom u svijeta, zabrinut količinom slika užasa, koje se svakodnevno munjevitom brzinom smjenjuju pred našim očima, papa Franjo, vapijućim glasom upućuje apel svima u svijetu, a napose Crkvi Katoličkoj, koja je ukorijenjena u svakom narodu i kulturi, da aktivno živi i promiče kulturu milosrđa, jer je ona, kaže papa, oduvijek značila osnovni preduvjet čovjekovog opstanka na zemlji.

Bez jasne svijesti da čovjek ne može sam i da treba pomoć drugoga, bez spremnosti da se daleko od svakog prizemnog interesa pogleda na bijedu drugih, da im se iziđe ususret, svi zajedno srljamo u propast.

Kako vidimo, gotovo da nema dana da se u nekom dijelu svijeta, koji više nije tako daleko od nas, ne dogodi neki teroristički čin u kojem stradavaju desetci nevinih ljudi. Nekada smo gledali te prizore stradanja u dalekim dijelovima svijeta, danas su ti prizori postala naša stvarnost, zlo se utaborio pred našim vratima. Strah od eskalacije sukoba, nasilja, terorizma, duboko se uvukao pod kožu današnjih ljudi, koji puno putuju i koji strepe da bi i sami mogli negdje postati kolateralnim žrtvama pomahnitalih ubojica i samoubojica. Što je ovaj svijet dovelo do ovakvog stanja opće nesigurnosti i bojazni za goli život, sigurno ne iskrena i dobronamjerna molitva. U ovakvo nas je stanje dovela neodgovorna politika velikih sila koje nisu znale i htjele zauzdati svoju žudnju za moću i dominacijom. Duga desetljeća osvajačkih pohoda i demonstracije sile, dolazi na naplatu. Mržnja i bijes onih koji su stradavali okrenula se protiv svojih izrabljivača, pa se poprište sukoba preselilo u Europu i Ameriku, koje su se, čini se odavno odrekle svojih kršćanskih vrijednosti.  Imajući upravo u vidu to krizno stanje u kojem se nalazi današnji svijet,  svi osjećamo potrebu za radikalnim zaokretom, osjećamo potrebu za Bogom, koji nam jedini može pomoći izbjeći najcrnje scenarije općeg kaosa i propasti. I mi, danas s ovog mjesta i s ovog molitvenog skupa, želimo odaslati poruku mira a do njega možemo doći samo ako smo se spremni  suočiti s našim osobnim i društvenim jadom, ako smo spremni živjeti kulturu mira i suprotstaviti se onima koji i danas udaraju u ratne bubnjeve, koji prizivaju i pozivaju na osvetu. Predugo smo, čini se živjeli sa stavom destruktivnog cinizma koji nije želio vidjeti tuđu jad i bijedu, tuđa stradanja, da bi danas uživali mir i spokojno planirali budućnost.

Da, naša je nacionalna povijest u mnogim važnim detaljima ostala nerasvijetljena. Nema i bojim se neće biti mira, sve dok se naša povijest ne rasvijetli. Rane su preduboke, desetljeća represije, prikrivanja zločina nisu otklonile našu potrebu da istjeramo na čistac tu povijesnu istinu. Tko to treba učiniti? Svakako, oni koji su za to najpozvaniji - kompetentni i nepristrani istraživači povijesti. Nipošto oni koji imaju zadaću stvarati pretpostavke za miran i prosperitetan život, osiguravati radna mjesta, planirati budućnost...

Uz već naglašeni problem terorizma, koji kao Damoklov mač visi i vreba i nad našim životima i stvara atmosferu straha, postoji još jedna pošast koja razdire i uništava svijet, a koju današnji Papa itekako aktualizira, svjestan njezinih razmjera i opasnosti. Riječ je o korupciji. Papa Franjo korupciju naziva gnojnom ranom i teškim grijehom koji vapi za Božjom kaznom, jer prijeti samim temeljima osobnog i društvenog života. Zbog korupcije u društvu čovjeku je onemogućeno da gleda u budućnost s nadom, jer njezina tiranska pohlepa potkopava svako pozitivno ljudsko planiranje. To se je zlo duboko ukorijenilo i u naš svakodnevni društveni život, za sobom ostavlja nepodnošljiv smrad, i uzrokuje veliki javni skandal. Korupcija zagađuje naš javni prostor više od svega ostaloga i nitko nije imun na tu  bolest. Samo je, braćo i sestre,  jedan način  da se oslobodimo tog zla koje nas pogađa i na osobnoj i na društvenoj razini. Potrebno se je vratiti  vjeri u Boga, jer samo s njegovom pomoću možemo pobijediti svoju pohlepu i samo s Njim možemo obuzdati svoju glad i žeđ za moću, za čašću, za dominacijom. Bog nam jedini može dati životnu mudrost koja će nas nasititi hranom koja ne propada. Svi zajedno imamo potrebu otkriti i živjeti kulturu ljubavi, kulturu milosrđa, kulturu prihvaćanja a ne odbacivanja, kulturu solidarnosti...

U današnjem kulturnom miljeu kao da je posve zaboravljena i od svih zanemarena kultura milosrđa koja je izrasla iz vrijednosti Evanđelja, dok se u svijetu sve snažnije nameće kultura isključivanja i odbacivanja. „Današnji mentalitet možda više nego kod ljudi iz prošlosti, djeluje suprotstavljen Bogu milosrđa, te u stvari nastoji samu ideju milosrđa isključiti iz života i otkloniti iz ljudskog srca. Čini se da riječ i koncept ‘milosrđa’ stvara nelagodu u čovjeku koji nastoji sve i svakoga podčiniti i nad svime zagospodariti. „ (Papa Ivan Pavao II. Dives in Misericordia )

U ovoj izvanrednoj jubilarnoj Godini milosrđa, prolazeći kroz "vrata milosrđa" i stajući pred podnožje Gospina oltara, svaki hodočasnik ima jedinstvenu priliku iskusiti milost oprosta za grijehe i tu milost dalje prenositi na svoju okolinu. Milosrđe je, reče papa Franjo,  izvor radosti, spokoja i mira (…) ono je temeljni zakon koji živi u srcu svake osobe koja iskreno gleda u oči svoje braće i sestara na putu života (…) ono je most koji spaja Boga i čovjeka, otvarajući naša srca nadi, da smo, usprkos grešnosti, zauvijek ljubljeni. Milosrđe postaje razlučujući kriterij onoga tko je doista pravi učenik Isusov i Marijin. Oproštenje uvreda, postaje najjasniji znak milosrdne ljubavi i to je za nas kršćane imperativ iz kojeg se ne možemo isključiti. Pravi kršćanin nikoga ne ucjenjuje, on nikoga ne čini ovisnim o sebi, on moli za čitavi svijet, a najviše za one kojima je Božje smilovanje najpotrebnije. Gotovo da i nema ispovijedi u kojoj ne postaje razvidno da mi danas imamo veliki problem kada trebamo nekome oprostiti. Ne možemo se pomiriti da netko tko nam je nanio zlo i nepravdu prođe tako lišo i nekažnjen. U našoj se blizini uvijek nađe netko koga tako nemilosrdno ne podnosimo.

Nerijetko uživamo u prokazivanju grešnika. Promatrajući našu svakodnevnicu, rekao bih, da mi zapravo živimo od prokazivanja grešnih ljudi. Svaki dan izranjaju nove prevare, afere i malverzacije, što se može pohvaliti kao izraz želje društva da se obračuna s kriminalom, ali umjesto da se tim zlodjelima bave mjerodavne institucije, mi kolektivno bivamo uvučeni u starozavjetni ritual javne osude i trenutačnog izvršenja kazne.

A što bi se dogodilo s nama kada bi nas Bog počeo ucjenjivati zbog naših zlih djela? Zar nije Isus taj koji nam je, zajedno sa svojom Majkom, otkrio Božje milosrđe i njegove razmjere? Zar nije Isus onaj, koji nam je na najneposredniji način pokazao ljubav Očevu bez granica i uvjeta? Zar nas On nije obvezao, rekavši nam: "Budite milosrdni kao što je milosrdan Otac vaš nebeski!" (Lk 6, 36) Zar smo zaboravili Isusove riječi oprosta, koje je uputio svojim krvnicima, dok su ga razapinjali? Zar smo smetnuli s uma poruke koje nam Majka Božja neprestano šalje, od Lourda i Fatime do našeg Međugorja? Nitko nam kao Marija ne potvrđuje da milosrđe Njezinog Sina ne poznaje granice i da se odnosi na svakog, bez iznimke. Zato joj se i molimo, govoreći: Salve Regina, Mater misericordiae, vita, dulcedo et spes nostra, salve! (Zdravo Kraljivce, Majko Milosrđa, živote, slasti i ufanje naše, zdravo!) Draga naša Gospe, svrni svoje blage oči na nas i ne dopusti da se umorimo u gledanju Tvoga ljubljenog Sina i Njegovog milosrdnog lica, koje nam je objavilo spasenje i povratilo nadu.

Zahvalni smo, braćo i sestre, da je i ovo naše marijansko sinjsko Svetište u katoličkom svijetu prepoznato kao mjesto od osobite važnosti za život vjernika, kao vrelo milosti s kojeg mogu piti svi oni koji su potrebni Božje snage i oproštenja, koji su gladni ljubavi, koji gube nadu i vjeru u smisao života. A takvih je, na žalost, mnogo.

Moramo se svi zajedno upitati: što me to zapravo pokreće u životu? Koje sile, koje emocije, koje ambicije…? Možemo li dopustiti da nas iskustva povrijeđenosti, želja za osvetom, toliko ostraste u bespoštednoj borbi za preživljavanje ?

Godina milosrđa bliži se svome kraju i krajnje je vrijeme da se upitamo koliko smo sami i čime doprinijeli povećanju svijesti da je milosrđe osnovni preduvjet našeg preživljavanja? Koji su to sadržaji i programi, koje smo poduzeli i u kojima aktivno sudjelujemo, a kojima nastojimo makar ublažiti ako ne i i potpuno ukloniti iz našeg društva i naše sredine razorne posljedice ljudske gladi za moću i dominacijom.

Milosrđe koje se od nas, kao vjernika, očekuje nije puko sažaljenje  nad nečijom bijedom i potrebom, nije tek suosjećanje s tuđom patnjom.  Milosrđe je reakcija na životnu i konkretnu potrebu drugoga. Ako smo već postali toliko bešćutni, bezosjećajni i ravnodušni spram drugih i njihovih potreba, kako se i na osnovu čega možemo danas, kao dionici ovog slavlja, nadati da ćemo sami postići i isprositi neki milosrdni čin, po zagovoru naše Majke, koju slavimo kao milosrdnu Majku?

Ako već želimo nekome iskazati milosrđe, dajmo mu ono što mu treba, a ne ono što nama više ne treba. Svijet je prepun solidarnih ljudi, ali svi ti solidarni ljudi nisu uvijek i milosrdni ljudi. Svijet je prepun ljudi koji su spremni druge susresti u njihovim potrebama, ali ne i pod cijenu da pomažući druge, ugroze i sami sebe, uvlačeći sebe u životnu neizvjesnost.

Koliko god mnogima bilo teško u ovom našem konkretnom društvu, treba reći da dobrobiti našeg društva ostaju i nadalje nedostupne ljudima u najvećem dijelu svijeta. Čovjek ima pravo i potrebu da podiže i izgrađuje svoje životne standarde, ali kako ostati častan, pošten i milosrdan u toj utrci za vlastitim boljitkom, a da istovremeno ne postanem žrtva sebeljublja, proračunatosti, ravnodušnosti…? Kako ne postati zatočenik sebe i vlastitih prohtjeva, kako u toj želji da meni bude dobro, ne otpočeti osvajačke pohode na prirodna prava drugih ljudi da i oni žive život dostojan života?

Doista, možemo navesti tisuću primjera i sve ih staviti pod zajednički nazivnik „tiranija bijede, neimaštine, životne neizvjesnosti“ ali ne možemo previdjeti ni društveni fenomen kojem najbolje pristaje naziv „tiranija blagostanja“. Čovjek ima sve, zdravlje i svega ostaloga na pretek, ali nema unutrašnjeg zadovoljstva i mira. Zar smo doista zaboravili kako prepoznati i živjeti put milosrđa, kulturu prihvaćanja i solidarnosti.

Moramo se vratiti Majci Milosrđa, jer jedino po njoj možemo otkriti radost Božje nježnosti. Ona je omogućila svijetu da ugleda lice  božanskog milosrđa. Ona je, kao nitko od ljudi, iskusila otajstvo Božje ljubavi. Ona je i sama izabrana da bude sredstvo Božjega milosrđa za sva pokoljenja, a to isto želi i svima nama. Od trenutka kada je rekla "Neka mi bude po Tvojoj volji!" Marija ne prestaje raditi na spasenju ljudi, ne prestaje pozivati svoju djecu, da se vrate sa svojih grešnih putova i da se, s povjerenjem, priklone Božjoj volji. Kao takva, Gospa ostaje trajni znak Božje ljubavi prema nama i svjetlo na horizontu svih naših ljudskih nadanja. Božja ju je ljubav od početka pripremila da  se o nama brine kao i svaka dobra Majka, da usmjerava naše nesigurne korake, da nas vodi do sretnog života ovdje i u vječnosti. Zbog tih zasluga i neumornih nastojanja oko spasenja čovjeka i svijeta, Bog je Mariju tijelom i dušom uznio na nebo, kamo i nas želi uzdignuti, nakon što se završi naše ovozemaljsko hodočašće.

Kršćanska nam je predaja sačuvala tolike molitve, kojima se obraćamo Mariji za pomoć, ali jedna je molitva, između svih, posebna jer ju je izgovorila Ona sama i to pred skupinom djece u Fatimi.

Ta se molitva najbolje uklapa u naše večerašnje slavlje u kojem molimo za milost obraćenja, za ozdravljenje naših narušenih obiteljskih i društvenih odnosa. "O moj Isuse! Oprosti nam naše grijehe, sačuvaj nas od paklenoga ognja! Privedi u raj sve duše, a osobito one kojima je najpotrebnije tvoje milosrđe! "

"Otvori nam, blagoslovljena Bogorodice, vrata Božjeg milosrđa da se pouzdajući u tebe ne izgubimo, nego po tebi budemo oslobođeni iz svih nevolja, jer ti si spasenje kršćana!"
"Po tvojem sudjelovanju u muci i smrti našeg otkupitelja Isusa Krista, izmoli svijetu Njegovo veliko milosrđe."
"Izvore milosrđa, Bogorodice, učini nas dostojnima tvoje sućuti i spasi svoj narod!"

Braćo i sestre, otkrijmo iznova tjelesna djela kršćanskog milosrđa: gladna nahraniti, žedna napojiti, siromaha odjenuti, putnika primiti i mrtva pokopati. I ne zaboravimo duhovna djela milosrđa: dvoumna savjetovati, neuka poučiti, grješnika pokarati, žalosna i nevoljna utješiti, uvrede oprostiti, nepravdu strpljivo podnositi, za žive i mrtve Boga moliti.

Ovo večerašnje promišljanje završio bih molitvom bl. Alojzija Stepinca, za kojeg se nadam i molim da ga uskoro, usprkos protivljenju nekih, možemo častiti kao svetca i nasljedovati u njegovom primjeru uzornog kršćanskog života, istinskog domoljuba, nepotkupljivog borca za slobodu ugroženih i potlačenih.

"Zdravo, presveta Djevice i Majko Božja Marijo, moćna zaštitnice naše domovine Hrvatske! Molimo te usrdno da nam svima uz prijestolje Božanskoga Sina isprosiš milost i milosrđe, spasenje i blagoslov, pomoć i zaštitu u svim pogibeljima i nevoljama. Ti si kraljica i majka milosrđa, pomoćnica kršćana  i tješiteljica žalosnih. Zato ti iskazujemo svoje pouzdanje kako Ti je naš narod vazda kroz vjekove iskazivao. Tvojoj majčinskoj zaštiti preporučujemo svoje duhovne i svjetovne poglavare, cijelu našu Domovinu i cijeli naš narod u ovim teškim vremenima kušnja. "

Čudotvorna Gospe Sinjska, Majko Milosrđa, moli za nas! Moli za nas osobito u ovoj Godini milosrđa koju je otvorio papa Franjo da naša crkva i Svetište postane mjesto  pomirenja, da u našim srcima i u našim obiteljima posraste ljubav i nada, da svi budemo ljudi puni iskustva primljenog Božjeg milosrđa, sposobni te darove prenositi na sve ljude i čitavi svijet. To te molimo, po Kristu Gospodinu našem. Amen.