Kada je Abraham stavljen na kušnju da žrtvuje svoga sina Izaka i dok su išli prema mjestu žrtvovanja, upitao je Izak svoga oca: „Evo kremena i drva, ali gdje je janje za žrtvu paljenicu?“ Abraham je odgovorio: „Bog će već providjeti janje, sine moj!“ (Post 22,7-8). Kad je pak Abraham uzeo u ruku nož da žrtvuje sina i Anđeo ga Božji spriječio da to ne učini, jer je Bog vidio da mu je Abraham spreman i sina žrtvovati, pojavio se u blizini ovan komu su se rogovi zapleli u grmlju. Na kraju je Abraham toga ovna žrtvovao umjesto svoga sina.

Odavno su crkveni oci u ovom dramatičnom događaju primijetili jedan detalj koji je potrebno razjasniti. Naime, premda je Abraham rekao svom sinu da će Bog providjeti janje za žrtvu, na kraju Abraham nije prinio za žrtvu janje nego ovna. Prema tome žrtva koju je Abraham prinio u zamjenu za svoga sina označila je po sudu mnogih teologa uspostavu starozavjetnoga žrtvenoga bogoslužja, ali je istodobno označila i njegovu nepotpunost i prolaznost. Ovan koji je prinesen umjesto Izaka, žrtva je po Božjoj volji i proviđenju u tom trenutku, ali ipak žrtva je to nepotpuna, jer to nije ono janje za koje je Abraham rekao da će ga Bog providjeti.

Poznavajući navedeni starozavjetni događaj lakše ćemo razumjeti što kaže Ivan Krstitelj kada ugledavši Isusa gdje dolazi govori: „Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!“ Ono janje o kojem je govorio Abraham, naš otac u vjeri, prepoznao je Ivan Krstitelj u Isusu iz Nazareta i nazvao ga Jaganjcem Božjim koji odnosi grijeh svijeta.

U tom izrazu Ivan u Isusu otkriva onu konačnu žrtvu koja će uspostaviti potpuno zajedništvo čovjeka s Bogom, a što su druge obredne žrtve mogle učiniti samo djelomično. Grijeh je ono što to potpuno zajedništvo sprječava, a u Isusu, Jaganjcu Božjem, taj grijeh u popunosti je pobijeđen. Kada govorimo grijesima, onda zasigurno mislimo na mnoštvo grešnih djela koje činimo i koja nas pritišću. Čini se, međutim, da se ovdje govori o jednom posve određenom grijehu svijeta koji Isus odnosi kao Jaganjac Božji. Koji je to grijeh?

Opet nam pomaže Ivan Krstitelj koji u nastavku svoga govora o Isusu kaže kako je vidio da Duh silazi na njega kao golub i po tome je prepoznao i posvjedočio Isusa kao Sina Božjega. Kasnije, sam Isus govori o Duhu Branitelju koji će doći nakon što on ode s ovoga svijeta. A kada Duh dođe „pokazat će svijetu što je grijeh, što li pravednost, a što osuda: grijeh je što ne vjeruju u mene; pravednost – što odlazim k Ocu i više me ne vidite; a osuda – što je knez ovoga svijeta osuđen.“ (Iv 16,8-11).

Dakle, grijeh koji će Duh pokazati svijetu jest ne vjerovati u Isusa Krista. Ali, kako sam Isus odnosi taj grijeh svijeta? Odgovor je jednostavan. Svojom prisutnošću u svijetu. Kad svijet uvidi Isusovu prisutnost i prihvati ga kao svoga Spasitelja, grijeh svijeta je odnesen. A ono što Isus jest i ono što čini po Duhu Svetomu jest Božje uprisutnjenje u svijetu.

Iz svega na kraju slijedi i moralna pouka.
Isus Krist svojom prisutnošću objavljuje svijetu Boga, a njegova prisutnost otkriva se ondje gdje je sam Isus rekao svojim učenicima da će biti: u svojoj riječi, u sakramentima, i u služenju bližnjemu. U opasnosti smo da nikad ne upoznamo Krista, ako ga tražimo samo ondje gdje se nama sviđa, a ne ondje gdje nam je on rekao da ga možemo naći. Ako umjesto u objavljenoj riječu tražimo Isusa Krista samo u ljudskoj mudrosti, ako umjesto u sakrametnima tražimo Isusa Krista u ljudskim predajama koje smo sami izmislili, ako umjesto u djelima ljubavi prema bližnjemu tražimo Isusa Krista izvan zajedništva s ljudima, nećemo ga nikada naći. A ako uopće ne tražimo Isusa Krista ostajemo u grijehu koji nam priječi da ugledamo Božje lice.

Odlomak današnjega evanđelja počinje scenom u kojoj Ivan ugleda Isusa gdje dolazi k njemu. To je zapravo prvi opis Isusa Krista koji prethodi svakoj drugoj spoznaji u o njemu. Isus je onaj koji dolazi na svijet i odnosi grijeh svijeta, a svijet treba da mu taj grijeh preda time što će povjerovati u njega kao Sina Božjega.

 

Fra Domagoj Runje