Na hrvatskoj političkoj sceni stanje trajno vrije, no nažalost ne da bi se rješavala ili tražila odnosno nudila, pa makar i pod demokratskim pritiskom, rješenja za ključna pitanja hrvatskih građana i Hrvatske koja ne nalazi izlaza iz recesije, već da bi se učvršćivale ili zauzimale bolje pozicije moći u državi, ali i u političkim strankama. Javnost se tako i dalje sustavno bavi drugorazrednim pitanjima, a ona najvažnija se i ne otvaraju, osim što se, opravdano, sve češće i sa sve više strana čuje poziv na prijevremene parlamentarne izbore, premda je sve očitije da je i to pucanj u prazno, posebice zato što i Predsjednik Republike banalizira to pitanje i jedini razlog za eventualne prijevremene izbore vidi u promjeni snaga, odnosno glasova u Hrvatskom saboru, a što nije na vidiku. Problemi poput enormne nezaposlenosti, osobito mladih, siromašenja sve širih krugova hrvatskih građana, izumiranja, iseljavanja vitalnih i obrazovanih građana, sve očitijega propadanja hrvatskih sela i poljoprivredne proizvodnje, nesposobnosti vlasti da kapitaliziraju hrvatske komparativne prednosti, kao i članstvo Hrvatske u NATO-u i Europskoj uniji, neodlučnosti vlasti da jasnom pravnom regulativom i njezinim dosljednim poštivanjem onemogući sustavni kaos na gotovo svim područjima društvenoga života i slično, stvarno su gurnuti pod tepih te ih nitko ne rješava, čak ako se o kojemu od njih katkad ponešto i verbalizira.

 

U takvim političkim i društvenim okolnostima posve su u javnosti nezapaženi i marginalizirani predstojeći izbori za Europski parlament, koji, premda je Hrvatska mala zemlja u okviru EU-a, imaju veliku važnost i za Europski parlament i za samu Hrvatsku. Sudeći po odjecima predizborne kampanje u hrvatskoj javnosti, glavnoj struji javnoga mnijenja izbori za Europski parlament posve su nevažna tema, kao što joj je inače nevažno europejstvo Hrvatske. Već ta činjenica trebala bi svakoga dobronamjernoga hrvatskoga građanina potaknuti da ne nasjedajući glavnoj struji javnoga mnijenja – kojoj je jedino važna regija iza koje se krije još uvijek živi jugoslavenski integralizam i unitarizam – svojim izlaskom na ove izbore dade svoj doprinos neupitnom europskom licu Hrvatske. Štoviše, zato što postoje snage koje žele Hrvatsku zadržavati u »balkanskoj krčmi« i koje je zbog toga često na svim područjima razaraju, svaki građanin koji želi dobro hrvatskomu društvu trebao bi u ovim izborima prepoznati priliku da se Hrvatska visokim izlaskom na izbore plebiscitarno definira kao europska, moderna i kulturna zemlja.

 

Izlazak na izbore za Europski parlament i glasovanje po svojoj najboljoj savjesti iznimno su važni i za unutarnju, hrvatsku političku scenu. Ovi izbori pružaju iznimnu priliku da se slobodnim i poštenim glasovanjem raskrinkaju trajne manipulacije naručenih i plaćenih tzv. istraživanja javnoga mnijenja koja sustavno iskrivljuju stvarni odnos većine i manjine u hrvatskom društvu, a mogu to nesmetano činiti jer je nedopustivo prevelik broj građana koji se uopće ne žele izjašnjavati ni na kojim izborima. Kao da u Hrvatskoj još nije došla do svijesti svih građana s pravom glasa činjenica da je uskraćivanje svoga glasa redovito glas za onoga i za onu političku grupaciju koje se baš ne bi željelo na vlasti. Budući da pravila izbora za Europski parlament određuju da birači mogu dati preferirani glas, tj. dati prednost točno određenoj osobi na nekoj listi, jedinstvena je to prilika da građani pošalju svoju jasnu poruku stranačkim vodstvima koja često visokim rangiranjem na izbornim listama guraju podobne i poslušne na štetu sposobnih i poštenih. Izbori za Europski parlament, pod uvjetom da se odazove što više, barem 80 posto, osoba s pravom glasa, iznimna su prilika za upućivanje jasne poruke političarima, političkim strankama i koalicijama što i koga stvarna većina građana u Hrvatskoj doista cijeni i želi na vlasti.

 

Izlazak na izbore, osobito za građane kršćanske vjernike, iznimno je važan jer izbori pružaju priliku da Hrvatsku u Europskom parlamentu zastupaju osobe koje će najbolje služiti učvršćivanju kršćanskih univerzalnih vrjednota u ukupnoj europskoj politici i osobito u Europskom parlamentu. Razumljivo je da Europski parlament održava postojeću raznolikost u političkim opcijama, svjetonazorima i uvjerenjima, ali je iznimno bitno da u njemu ne prevladaju opcije i snage koje žele rušiti univerzalne vrjednote, koje zagovaraju relativizam, kulturu smrti, opasnu ideologiju globalizma ili ekstremizam ikojega predznaka. Velika je i važna uloga hrvatskih birača, osobito s obzirom na činjenicu da se više od 92 posto hrvatskih građana deklarira da su kršćani, da među hrvatskim zastupnicima prevladaju oni koji će u Europskom parlamentu zastupati i štititi kršćanske univerzalne vrjednote. Važan je podatak da se čak 80 posto tema o kojima se raspravlja u nacionalnim parlamentima država članica EU-a odnosi na odluke koje su ranije donesene u Europskom parlamentu, što znači da se zapravo u njemu kroji politika koja će se potom primjenjivati i provoditi u svim zemljama članicama. Premda budući saziv Europskoga parlamenta ima 751 zastupnika, a Hrvatska ih daje samo 11, u donošenju odluka u njemu doista je bitan baš svaki glas zastupnika i moguće je da jedan jedini glas donese prevagu za odluku kojom se može spriječiti puno zla, odnosno kojom se može osigurati puno dobra. Katolički vjernici trebali bi prepoznati ove izbore za Europski parlament kao osobitu priliku za osobni doprinos očuvanju, učvršćenju, razvitku i umnažanju kršćanskih univerzalnih vrjednota u sadašnjoj i budućoj Europi.

Autor: Ivan Miklenić