Na rastanku, na posljednjoj večeri, Isus upućuje učenicima oproštajnu riječ. To je, zapravo, Njegova oporuka, neposredno prije muke i smrti na križu. (Iv 14, 1-12)
U ovom svečanom, ali i teškom času, Isus, najprije, hrabri učenike: „Neka se ne uznemiruje srce vaše. Vjerujte u Boga i u mene vjerujte“. Vjera je važan oslonac u ljudskom životu. Ako nemamo zajedništva s Bogom, ako nemamo vjere nemirno je srce naša… Taj nemir utkan je u naše biće kao neugasiva čežnja… za srećom, za Bogom.

Misna čitanja pete nedjelje po uskrsu A

Prvo čitanje: Dj 6, 1-7
Izabraše sedam muževa punih Duha Svetoga.

Čitanje Djela apostolskih
U one dane, kako se broj učenika množio, Židovi grčkog jezika stadoše mrmljati protiv domaćih Židova što se u svagdanjem služenju zanemaruju njihove udovice. Dvanaestorica nato sazvaše mnoštvo učenika i rekoše: „Nije pravo da mi napustimo riječ Božju da bismo služili kod stolova. De pronađite, braćo, između sebe sedam muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti. Njih ćemo postaviti nad ovom službom, a mi ćemo se posvetiti molitvi i posluživanju riječi.“ Prijedlog se svidje svemu mnoštvu pa izabraše Stjepana, muža puna vjere i Duha Svetoga, zatim Filipa, Prohora, Nikanora, Timona, Parmenu te antiohijskog pridošlicu Nikolu. Njih postave pred apostole, a oni pomolivši se, polože na njih ruke. I riječ je Božja rasla, uvelike se množio broj učenika u Jeruzalemu i veliko je mnoštvo svećenika prihvaćalo vjeru.
Riječ Gospodnja.

Pripjevni psalam: Ps 33, 1-2.4-5.18-19


Neka dobrota tvoja, Gospodine, bude nad nama, kao što se u tebe uzdamo!

Pravednici, Gospodinu kličite!
Hvaliti ga pristoji se čestitima.
Slavite Gospodina na harfi,
na liri od deset žica veličajte njega!

Jer prava je riječ Gospodnja
i vjernost su sva djela njegova.
On ljubi pravdu i pravo:
puna je zemlja dobrote Gospodnje.

Evo, oko je Gospodnje nad onima koji ga se boje,
nad onima koji se uzdaju u milost njegovu:
da im od smrti život spasi,
da ih hrani u danima gladi.


Drugo čitanje:
1Pt 2, 4-9

Vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo.


Čitanje Prve poslanice svetoga Petra apostola

Ljubljeni: Pristupite Gospodinu, kamenu živomu što ga, istina, ljudi odbaciše, ali je u očima Božjim izabran, dragocjen, pa se kao živo kamenje ugrađujte u duhovni Dom za sveto svećenstvo da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu. Stoga stoji u Pismu: Evo postavljam na Sionu kamen odabrani, dragocjeni kamen ugaoni: Tko u nj vjeruje, ne, neće se postidjeti. Vama dakle koji vjerujete – čast! A onima koji ne vjeruju – kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni i kamen spoticanja, stijena posrtanja; oni se o nj spotiču, neposlušni riječi, za što su i određeni. A vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni da naviještate silna djela onoga koji vas iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu.
Riječ Gospodnja.

Evanđelje: Iv 14, 1-12
Ja sam put i istina i život.

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: „Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: "Idem pripraviti vam mjesto’? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja. A kamo ja odlazim, znate put.“ Reče mu Toma: „Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?“ Odgovori mu Isus: „Ja sam put i istina i život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. Od sada ga i poznajete i vidjeli ste ga.“ Kaže mu Filip: „Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!“ Nato će mu Isus: „Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš?“ „Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako ti onda kažeš: ‘Pokaži nam Oca’? Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni? Riječi koje vam govorim, od sebe ne govorim: Otac koji prebiva u meni čini djela svoja. Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac u meni. Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte. Zaista, zaista, kažem vam: Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; i veća će od njih činiti jer ja odlazim Ocu.“

Riječ Gospodnja

Razmišljanje uz petu uskrsnu nedjelju    A

Put, Istina i Život, (Iv 14,1-12)

Iz ovoga odlomka Ivanova evanđelja dopiru riječi kao iz neke drage pjesme: „Neka se ne uznemiruje srce vaše!“ Isus odmah navodi i temelj tom miru: „U Boga vjerujte i u mene vjerujte! “Sv. pismo ističe mir kao jednu od najvećih vrjednota za čovjeka. No mir, kao i ljubav koja je najveća vrjednota, podložna je različitim poimanjima i tumačenjima. Isusov mir nije slobodan od straha, tjeskobe, ljutnje, sukoba. Isus priznaje da mu je duša potresena, na smrt potresena, da ga je obuzela tjeskoba. Na više mjesta u evanđeljima zapisano je da se Isus ljutio, da se sukobio sa svojim protivnicima. Ali time Isus nije doveo u pitanje mir o kojem govori. Dubina Isusove duše uvijek je bila mirna. Temelj tom miru je povjerenje u Oca Nebeskoga. To je ono što je psalmist izgovorio: „Pa da mi je i dolinom smrti proći zla se ne bojim, jer ti si sa mnom!“

-   Koliko možemo biti zavedeni nečijim mirom, vidimo iz slučajeva u kojima su ljudi koji su svi poznavali kao iznimno mirne ljude počinili strašna zla – drugima ili sebi. I svi se čudimo. Čudimo se jer nismo mogli osjetiti da ispod te mirne površine vrije vulkan nemira.

-   Često se iza nečijeg neustrašivog ponašanja - što se očituje u nasilničkom izgledu, mahnitoj vožnji i izlaganju drugim pogibeljnim zgodama – krije plaha i plašiva osoba.

-  S druge pak strane, susret ćete ljude koji slobodno govore o svojim strahovima, nemirima, tjeskobama, koji znaju biti eksplozivni, svadljivi, ali u kriznim trenucima reagiraju posve trijezno, smireno i umirujuće. Možemo pretpostaviti da je njihova dubina mirna a tek samo površina uzburkana.

-   Slične razlike često susrećemo i u oplakivanju pokojnih. Oni koji vrište, plaču, koji djeluju neutješivo prebrode gubitak lakše od nekoga tko nije ni suze pustio ni riječi izustio.

Ukratko, Isus govori o miru koji je oslonjen na povjerenje u Boga, na vjeru u Boga.

Pokušajmo iz ovakvog razumijevanja čuti Isusove riječi: „Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; i veća će od njih činiti …“. To nam se obećanje čini nevjerojatnim. No, Isus ne govori, barem ne prvenstveno, o svom ili našem čudesnom djelovanju. Isus govori o svom životu. Isus govori o privrženosti istini u svom životu. Privrženosti istini uz rizik da bude ismijan, izrugan, odbačen, progonjen, prezren, prevaren, izdan, usamljen, ubijen. To su velika Isusova djela. Isus, dakle, govori o načinu života koji proizlazi iz povjerenja u Oca Nebeskoga.

To je put na koji nas Isus poziva i sebe naziva Putem. Na tom putu će kršćani uvijek biti sociološka manjina. Još smo u Hrvatskoj statistički apsolutna većina, ali svojim utjecajem na društvene tijekove, svojim djelima smo sociološka manjina.

Možemo živjeti tako da ne budemo ismijani, izrugani, odbačeni, prognani, prezreni, usamljeni, itd., ali zato možemo dovesti u pitanje istinu svoga života. Prešutjet ćemo nepravdu, šutjeti o nasilju, izrabljivanju, preziranju i proganjanju dugih. Ne ćemo se za njih zauzeti. Tako se zatvaramo u svoje nacionalizme i vjerničke samodopadnosti, samodostatnosti. Izostaje aktivna pripadnost Crkvi o kakvoj čitamo u Djelima apostolskim – oni su zadaće međusobno podijelili. O njima se govorilo kao o kršćanskoj zajednici ljudi koji se pošteno i solidarno žive. Isusovo poziv da nam on bude Put, Istina i Život obvezuje nas ne samo kao pojedince već i kao zajednicu. (fbv)