„Ljubiti“ i „držati zapovijedi" za Isusa idu zajedno. Reći će učenicima „Ako me ljubite, držati ćete moje zapovijedi" (Iv 14,15).
Ljubav i vršenje zapovijedi povezuje jedna unutarnja spona. Isus to posebno ističe: „onaj tko poznaje i vrši moje zapovijedi, taj me ljubi". (Iv 14,21)

MISNA ČITANJA ŠESTE NEDJELJE PO USKRSU A


Prvo čitanje: Dj 8, 5-8.14-17
Polagahu ruke na njih i oni primahu Duha Svetoga.


Čitanje Djela apostolskih
U one dane: Filip siđe u grad samarijski i stade im propovijedati Krista. Mnoštvo je jednodušno prihvaćalo što je Filip govorio slušajući ga i gledajući znamenja koja je činio. Doista, iz mnogih su opsjednutih izlazili nečisti duhovi vičući iza glasa, a ozdravljali su i mnogi uzeti i hromi. Nasta tako velika radost u onome gradu.
Kad su apostoli u Jeruzalemu čuli da je Samarija prigrlila riječ Božju, poslaše k njima Petra i Ivana. Oni siđoše i pomoliše se za njih da bi primili Duha Svetoga. Jer još ni na koga od njih ne bijaše sišao; bijahu samo kršteni u ime Gospodina Isusa. Tada polagahu ruke na njih i oni primahu Duha Svetoga.
Riječ Gospodnja.


Pripjevni psalam: Ps 66, 1-3a.4-7a.16.20


Kliči Bogu, sva zemljo.


Kliči Bogu, sva zemljo,
opjevaj slavu imena njegova,
podaj mu hvalu dostojnu.
Recite Bogu: „Kako su potresna djela tvoja!“

„Sva zemlja nek ti se klanja i nek ti pjeva,
neka pjeva tvom imenu!“
Dođite i gledajte djela Božja:
čuda učini među sinovima ljudskim.

On pretvori more u zemlju suhu
te rijeku pregaziše.
Stoga se njemu radujmo!
Dovijeka vlada jakošću svojom.

Dođite, počujte, svi koji se Boga bojite,
pripovjedit ću što učini duši mojoj!
Blagoslovljen Bog koji mi molitvu ne odbi,
naklonosti ne odvrati od mene!


Drugo čitanje: 1Pt 3, 15-18
Ubijen doduše u tijelu, ali oživljen u duhu.


Čitanje Prve poslanice svetoga Petra apostola
Ljubljeni: Gospodin – Krist neka vam bude svet, u srcima vašim, te budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama, ali blago i s poštovanjem, dobre savjesti da oni koji ozloglašuju vaš dobar život u Kristu, upravo onim budu postiđeni za što vas potvaraju. Ta uspješnije je trpjeti, ako je to Božja volja, čineći dobro, nego čineći zlo. Doista, i Krist jednom za grijehe umrije, pravedan za nepravedne, da vas privede k Bogu – ubijen doduše u tijelu, ali oživljen u duhu.
Riječ Gospodnja.


Evanđelje: Iv 14, 15-21
Ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja.


Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: „Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine, kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u vama je. Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama. Još malo i svijet me više neće vidjeti, no vi ćete me vidjeti jer ja živim i vi ćete živjeti. U onaj ćete dan spoznati da sam ja u Ocu svom i vi u meni i ja u vama. Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati.“
Riječ Gospodnja.

 

RAZMIŠLJANJE UZ ŠESTU  USKRSNU NEDJELJU A

Zapovijed i ljubav. 6. uskrsna A (Iv 14, 15-21)

«Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati!» U ovoj kratkoj rečenici dvije su višeznačne riječi: «ljubav» i «zapovijed».

Kad govorimo o ljubavi prema Bogu, ljubavi prema Isusu, u napasti smo da tu ljubav svedemo na osjećaj, osjećajnost. (Tako najčešće, krivo, poimamo i ljubav prema čovjeku). Izostanak osjećajnosti prema Bogu, prema Isusu, zna nas zastrašiti. Pomislimo: Kakav sam ja to vjernik kad ne osjećam ljubav prema Bogu? Nema ushita u molitvi. Ne osjećam «slast» ni molitve ni sakramenata. Mnogima je to u toj mjeri zastrašujuće da ulože sve moguće napore da iznude te osjećaje, tu «slast» molitve, sakramenata ili uopće odnosa prema Bogu. Neki u tome na neki čudan način «uspiju». Oni se «tope» i «rastapaju» od navodne ljubavi prema Bogu. To se čini i zajednički na skupovima koje možemo nazvati estradnom duhovnošću. To su skupovi koji stvaraju povišena (egzaltirana) raspoloženja. No, ima nešto što snažno odbija druge od takve ljubavi i od takvih ljubitelja Boga. Među takvima koji se «tope» od ljubavi prema Bogu najviše (!) je onih koji ne ljube nikoga i ništa, pa ni sami sebe – sve pod izlikom «ljubavi» prema Bogu.

Takva je duhovnost svedena na „posvećenost“ isključivo nematerijalnom. A kršćanstvo je religija utjelovljenja. Sam Bog je prigrlio materijalno, utjelovio se. Kršćanska duhovnost nije i ne može biti „nematerijalna“. Ona je posve konkretna. Sv. Ivan apostol kaže:Rekne li tko: "Ljubim Boga", a mrzi brata svog, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti (1Iv 4, 20). Još pojašnjava: …ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom (Iv 3, 18).

U kojoj mjeri možemo izobličiti svoju duhovnost zorno nam pokazuje film o mafijašima – Kum. Jedan mafijaš tijekom tjedna beskrupulozno pljačka i ubija, a nedjeljom je uredno u prvoj crkvenoj klupi. Na ovom se primjeru zorno vidi koliko vjera može biti odijeljena od istine.

Često se dogodi da oni koji se «rastapaju» od ljubavi prema Bogu preziru druge zbog njihove «slabe» vjere. Prezir pak isključuje ljubav, isključuje vjeru. Nema duhovnosti bez poniznosti. Rijetko što tako odbija od vjerničke zajednice kao oholi vjernici. Oni doslovno osporavaju pravo dugima da budu pred Bogom. Ne zanima ih što Isus kaže da je zbog grešnika došao na ovaj svijet. Osporavaju pravo «cariniku»-grešniku da uopće bude u hramu. Ne zanima ih što se on kaje.

Takvi se silno trude biti prepoznati kao «duhovni». Zato su silno nametljivi. Nepoznata im je samozatajnost. Sve što rade mora se čuti «na velika zvona».

Uz tu izobličenu duhovnosti zbog poimanja ljubavi kao isključivo lijepog osjećaja, stoji još duhovnost bez obveze, ljubav bez obveze. Takva ljubav ili duhovnost zazire od «zapovijedi» ili «zakona», makar te zapovijedi i zakone nazivali Božjim. Takvi će reći: Ja vjerujem u Boga, ali meni nema nitko ništa zapovijedati, zabranjivati. Istina, ljudi pišu zakone prilagođujući ih sebi. Pišu zakone a sami ih se ne drže. No, Isus nije takav zakonodavac. On ništa nije izrekao a da se sam toga nije držao. On je izrekao Govor na Gori, blaženstva. Ne za druge. Izrekao ih je jer je to bio njegov životni stav, njegov način života. On je izrekao ono što je živio. Zato je mogao svesti sve zapovijedi na jednu: Ljubi Boga i bližnjega. Ni to nije naredba, prinuda već ponuda, poziv. I to je «izrekao» najprije djelom a onda riječju. Nije niti mario da to napiše. Tek poslije njega drugi su pisali o Njemu i njegovim «zapovijedima».

Jedan naš, sada već stariji uspješan i poznat čovjek priča kako se ne boji smrti. Kaže: Rekao sam i nadbiskupu i biskupu i svećeniku – Ja sam posve živio prema kršćanskim zapovijedima. Dakako, prema onima koje su meni odgovarale! Tko u ovoj priči kome služi: čovjek Bogu ili Bog čovjeku? Očito se čovjek poslužio Bogom kad god mu je to bilo unosno. No redovito smo mi ljudi selektivni, izabiremo ono što nam odgovara, a rijetko smo samokritični.

No, naše zastranjivanja kako u «ljubavi» tako i u izvršavanju Isusovih «zapovijedi» ne trebaju nas obeshrabriti niti navesti na osudu sebe ili drugih. Ne sudite! Ali budite kritični! Ostaje nam obveza da u ovom svijetu budemo spremni, kao kaže sv. Petar, «na odgovor svakomu koji (…) zatraži obrazloženje nade (…); ali blago i s poštovanjem, dobre savjesti da oni koji ozloglašuju vaš dobar život u Kristu, upravo onim budu postiđeni za što vas potvaraju. Ta uspješnije je trpjeti (…) čineći dobro, nego čineći zlo» (1Pet 3, 17). (fbv)