VLAST KOJA SLUŽI (Mt 9,35-10,1.6-8)
U svijetu je, za mnoge, potrebna neka druga vrsta poglavara. Drugi tip ljudi, sposobnih da upravljaju, vode, pomažu prema konačnoj pravednosti. Isus tu novu vrst upravitelja naziva radnicima žetve. Ljudima koji zavrću rukave i rade u službi mnogih, onih koji su poput žita bez vode i bez sunca. Ljudi raspoloživi prihvatiti Božji napor i njegovu brigu za sve ljude.

 

Čovječanstvo je zrela žetva za Božji dar. Ne trebamo čekati bolja vremena. Grijeh je mjesto oproštenja. Izgubljenost je mjesto spasenja. Bolest je mjesto liječenja. Glad je mjesto hranjenja. Svi su ljudi, oduvijek, sinovi i kćeri Božje. Ali nitko to ne zna. Ovo je trenutak da im to mi pokažemo svojim bratskim suosjećanjem. Utjelovljeni se Bog pojavio na svijetu da ozdravi bolesne, izliječi gubave, istjera zloduhe, i to sve u razvidnoj besplatnosti. Čudesna moć, uistinu. Ništa čudo ako želi da, na istoj zemlji, ima poglavare slične sebi. Njegova je želja da radnici na njegovoj njivi, a čitav svijet je njegov, budu poglavari koji se stavljaju u služenje narodu? Neka čudna logika.

Ipak takva je Gospodinova zapovijed. Takve ljude mi trebamo izmoliti od Očeva milosrđa. On je nerazdvojno povezao upravljanje i suosjećanje. Jao čovjeku koji se usudi razdvojiti ih. I ovdje vrijedi: ono što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja.

Istina, Bog ništa ne nameće. Njegov je uvijek i samo poziv. Ne nasilje, prisila. On u svijetu želi izmisliti poglavare koji bi služili, a čiji bi prvi podanici bili zadnji, nesretni puk. Božja moć se troši na korist čovjeka i u izgradnji doslovno svetog autoriteta. On želi sposobne upravitelje koji su nabremenjeni velikodušnošću i istinskom božanskom ljubavlju. To ne znači da papa treba staviti kraljevsku krunu na glavu, nego radije da se svjetovni poglavar, bez obzira kakvo bi bilo njegovo povijesno lice, žrtvuje istinitošću i pravičnošću u služenju drugih. Štoviše,  društveno-politički život treba imati okus ljubavlju i suosjećanja.

Nije to pokazivanje moći vjere, niti uplitanje vjere u politiku. To treba postati društveni program koji izvire iz istinskoga srca. Naša demokratska odgovornost, biranje predstavnika vlasti, pozvana je da se pročisti. Pozvana je da postane religiozna odgovornost u svijetu. Nije dovoljno glasovati. Potrebno je mnogo moliti da nam Gospodin pošalje pravedne upravitelje, bili oni pastiri Crkve ili predsjednici općina, vlada, država, koji bi očima samoga Boga, prepunih suosjećanja, gledali povjereni im narod. To je velika zadaća nas kršćana.  (fač)

Sveti Nikola, biskup

Prije nekih 1700 godina, točnije oko 260. godine Nikola se rodio u gradu Patari, pokrajina Licija (današnja Turska) od bogatih roditelja, kako pišu pisci u njegovom životopisu. Nikolin stric bio je biskup u Miri (također u Liciji). Kako su Nikolini roditelji umrli od kuge, Nikola ode k svom stricu. Postaje svećenik cijenjen i popularan zbog svojih kreposti. Bio je vrlo skroman i u strahu, da ga ne bi izabrali za biskupa, otišao je par godina u Palestinu. Po povratku iz Palestine dogodi se da umre biskup koji je naslijedio njegova strica i Nikola bi, voljom naroda, izabran za biskupa. Hagiografi (oni koji pišu živote svetaca) o njemu govore da je bio vrlo pobožan i da je sve radio kako bi pomogao narodu koji mu je povjeren. Sv. Nikola je živio u teškim vremenima, kada je tim dijelom svijeta upravljao Dioklecijan, poznat kao veliki progonitelj kršćana. I sam svetac je jedno vrijeme proveo u zatvoru. Ne smije se zaboraviti da je živio i u sretnim vremenima za kršćanstvo kad je car Konstantin dao slobodu kršćanima. Nedugo poslije toga u Niceji se 325. godine na carev poziv održavao I. ekumenski koncil koji je osudio arijanizam i ostavio nam nicejsko vjerovanje. Na koncilu je sudjelovao i biskup Nikola iz Mire. Umro je 6. prosinca u Miri oko godine 340. Negdje se može naći i podatak da je umro ranije.

Sveti Nikola je bio za života cijenjen kao čudotvorac. U raznim životopisima se navode djela koja je učinio i po kojima je postao slavan. Vjerojatno ima i nekih legendi koje su dodane, ali njegovo štovanje pokazuje da je bio svet čovjek, čovjek duboke vjere, koji je bio u stanju sve napraviti za dobro svojih vjernika.

Prema jednom francuskom piscu sveti Nikola je uskrsnuo jednog dječaka koji je bio ubijen i zbog toga ga se štuje kao zaštitnika djece.

Prema jednoj legendi Nikola je izmolio od zapovjednika brodova, koji su vozili žitarice iz Egipta u Kosntantinopol, a zbog lošeg vremena su bili  prisiljeni pristati u luku Andriake koja je bila u blizini Mire, da mu ustupe dio žita, kako bi se spasili njegovi mještani od gladi. Ovi su to odbijali, jer su morali donijeti naručeni teret na odredište, no nakon dosta truda Nikola uspije obećavši im da, kada dođu u Konstantinopol neće imati manje robe nego što je naručeno, a isto tako da će imati mirno more za normalnu plovidbu. I, kako pišu životopisci, dogodilo se čudo. Kod istovara u Konstantinopolu nije bila ništa manja količina žitarica, od onog što je bilo naručeno, a brodovi pri plovidbi nisu imali nikakvih problema. Nikola je pak uspio pomoći ne samo stanovnicima Mire nego i šire. Od tada pomorci posebno štuju svetog Nikolu i on je zbog tog čina postao zaštitnik pomoraca i putnika.

Kad je jedan carski službenik ostao bez službe, a imao je tri kćeri za udaju, nemajući dovoljno sredstava da ih spremi za udaju, kanio ih je pripustiti nemoralnom životu da bi zaradile novac. Čuvši to biskup Nikola, jedne večeri  ostavi na prozoru njihove kuće vrećicu zlatnika. Bilo je dovoljno za udaju jedne kćeri, a ujedno upozorenje ocu djevojaka da treba imati vjeru i strpljenje, a ne prihvatiti nemoralan život kao rješenje. Ista stvar se dogodila i s drugom kćeri. Sljedeći dan je kroz prozor ubačena još jedna vrećica sa zlatnicima. Treću večer otac djevojaka je odlučio doznati tko je taj tko donosi zlatnike za njegove kćeri. Dočekao je biskupa Nikolu. Biskup je tražio da to nikom ne govori, no on je ipak rekao istinu ljudima i tako je Nikola postao još više ljubljen u puku. Stavljanje čizama i cipela na prozor, koje je vezano uz svetkovinu svetog Nikole da bi roditelji djeci dali poklone, vezano je uz ovaj čin svetog Nikole, a kasnije se to proširilo i na Božić. Umjesto na prozor darovi se stavljaju pod bor – božićno drvce.

Ovo su samo neka od čudesa koja mu se pripisuju. Netko će reći da su to legende, no i one su pokazatelj štovanje i ljubavi prema ovom svecu. O njegovu štovanju govori i podatak da već u VI. stoljeću, samo u Konstantipolu nalazimo oko 30 crkava sagrađeno u čast svetog Nikole.

Nakon njegove smrti, Nikola je pokopan u crkvi u Mirni. No, njegovo tijelo se danas nalazi u katedrali u Bari-u (Italija): Sveti Nikola je zaštitnik tog grada, a popularnost mu je velika u cijeloj Italiji u kojoj mu je posvećeno preko 270 crkava. Slično je u Španjlskoj i u ostalim europskim zemljama. Često je njegovo ime i u našim krajevima, a velik broj župa je izabralo svetog Nikolu kao zaštitnika. Spomenimo usput da u Trogiru sestre benediktinke slave 950 godišnjicu samostana Svetog Nikole.

Ako vas put jednog dana odvede u Miru (danas Demre) susrest ćete se s ćiriličnim natpisima na ruskom jeziku. Sveti Nikola je i u Rusiji posebno štovan. Čak je jedan od zaštitnika Rusije. Zbog toga je najveći broj posjetitelja - hodočasnika Miri iz Rusije.

Ispred crkve Svetog Nikole nalazi se noviji kip sveca. Nedaleko pak od crkve nalaze se izuzetno vrijedni spomenici grobovi uklesani u kamenu a  koji su iz vremena prije Krista. U okolnim mjestima nalazimo grobove od kamena poput stećaka koje se može vidjeti kod nas u Hercegovini i Dalmaciji. Tek nekih par koraka od grobova nalazi se prelijepa arena, koju su gradili Grci pa Rimljani. Njen kapacitet je 10.000 mjesta što znači da je kraj s Mirom na čelu imao preko 40.000 stanovnika.

Sveti Nikola je „Santa Clauss“ u anglosaksonskim zemljama, a Nikolaus u germanskim, koji, za Božić, donosi darove djeci. U vrijeme komunizma je postao Djed Mraz, a sad zapravo i ne znamo kako ga zovemo. Najčešće, ipak, Djed Božićnjak. Sve je to poteklo od svetog Nikole i njegovog davanja zlatnika ocu spomenutih triju kćeri i njihove udaje.

Kako je u povijesti Crkve bilo mnogo svetih biskupa, kako bi razlikovali svetog Nikolu od ostalih svetih biskupa, on se redovito pojavljuje s malom djecom, a u ruci ima tri vrećice. Naravno, uz sve ono što biskupi imaju, a to je svećenička odjeća, mitra i biskupski štap. (s)