Isusove oštre riječi o pismoznancima u današnjem odlomku iz evanđelja po Marku ne možemo ispravno shvatiti ako se ne prisjetimo da samo nekoliko redaka prije isti Isus pohvaljuje jednoga pismoznanca i kaže mu „Nisi daleko od Kraljevstva Božjega:“ (Mk 12,34). Radi se o pismoznancu koji je pitao Isusa koja je prva zapovijed od sviju, a kad je Isus odgovorio da je to ljubav prema Bogu i bližnjemu, pismoznanac je među ostalim uskliknuo da je to „više nego sve paljenice i žrtve“ (Mk 12,33).

Važno se sjetiti toga razgovora, jer u tom kontekstu shvaćamo da Isus ne stavlja sve pismoznance u isti koš. On ne upozorava ljude da se čuvaju svih pismoznanaca nego onih „koji rado idu u dugim haljina, vole pozdrave na trgovima, prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama; proždiru kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava.“ Naveli smo sve loše karakteristike onih pismoznanaca kojih se prema Isusovim riječima treba čuvati. Ali ključ za razumijevanje čitave poruke nalazi se već u prvoj slici, tj, u pismoznancima koji rado idu u dugim haljinama.

 

Duga haljina sama po sebi inače nije ništa loše. Dapače, radi se o odjeći koju nose učene osobe vrijedne časti i poštovanja. I sam Isus kao učitelj nosio je dugu haljinu. O tome svjedoči slučaj žene koja je bolovala od krvarenja i ozdravila samo zato što se puna vjere u mnoštvu dotakla njegove odjeće (Mk 5,27-28). Prema tome, problem nije u dugoj haljini nego u tome kako se pismoznanac u njoj i prema njoj ponaša.

 

Iz Isusovih riječi jasno proizlazi da se radi o pismoznancima koji vole okolo hodati u dugim haljinama, a nisu spremni kada je to potrebno 'opasati svoje bokove', ili podijeliti svoju odjeću sa siromasima. Drugim riječima, radi se o pismoznancima koji govore, a ne čine. Duga haljina, koliko god bila časna, nije praktična za fizički posao. Stoga, kad se prelazi s riječi na djela treba je podignuti ili zamijeniti drugom odjećom. Pismoznanci o kojima Isus ovdje govori to ne čine. Lijeni su  da bi se presvukli i učinili bilo kakav posao na korist bližnjemu. A u svojoj tobožnjoj učenosti nisu naučili najvažnije: biti ponizan. To je utoliko gore što u svoje sebične svrhe zloupotrebljavaju molitvu i iskorištavaju (Isus kaže još oštrije: proždiru) kuće udovičke, to jest slabe, nezaštićene i, barem u ovom slučaju, lakovjerne osobe.

 

Nasuprot tom lošem primjeru kojeg treba odbaciti, Isus pokazuje i jedan dobar primjer koji treba nasljedovati. Radi se o udovici koja je u hramsku riznicu ubacila količinski manje novca od bogataša koji su upadno ubacivali mnogo, ali je ona ubacila više od njih jer je ubacila sve što je imala. Oni su pak ubacivali od svog suviška. U Isusovo vrijeme udovica je bila primjer siromašne i nezaštićene osobe, kao i u vrijeme proroka Ilije kojega je ugostila siromašna udovica u Sarfati.  No često su upravo takve osobe primjer velikodušnosti i vjere.

 

Imamo doduše u Starom zavjetu nekoliko primjera i udovica koje su predstavljene i pohvaljene  kao poduzetne žene. To su primjerice Tamara iz doba patrijarha i Ruta iz doba Sudaca koja se ušle i u Isusovo rodoslovlje, ili sveta udovica Judita koja je svojom domišljatošću spasila čitav narod od neprijateljske opsade. Ali ovdje se ipak radi o siromašnoj udovici kojoj nije spomenuto ni ime. Pojavljuje se je kao kakva sporedna uloga u nekoj predstavi. Međutim, njezino kratko pojavljivanje nije ostalo neprimijećeno. Prvi ju je primijetio i pohvalio Isus.  Ne znamo hvali li je Isus više zbog njezine darežljivosti ili zbog njezina pouzdanja, ali svako je ne hvali zbog njezine poduzetnosti. Ubacivši sav svoj žitak u hramsku riznicu, ona je postala još siromašnija i ovisnija o pomoći drugih.

 

Međutim, i ovaj odlomak iz evanđelja postaje jasniji kad ga promatramo u njegovu kontekstu. Nije nevažno što je primjer ove udovice posljednja Isusova pouka učenicima u hramu nekoliko dana prije nego što će podnijeti muku, biti ubijen i treći dan uskrsnuti.

 

Nakon što je udovica u hramsku riznicu ubacila sve što je imala, Isus izlazi iz hrama i s Maslinske gore govori svojim učenicima o njegovu uništenju. U tom kontekstu dva udovičina novčića dobivaju dodanu vrijednost. Na prvi pogled ispada da je novac uložila u nešto neisplativo, ali na kraju ovim svojim jednim jedinim činom ona je izrazila srž Isusova naučavanja:  U Isusu Kristu Bog nam ne daje od svoga suviška nego nam daje samoga sebe.

 

Kao ni pismoznanac koji je priznao kako ljubav prema Bogu i bližnjemu vrijedi više nego sve žrtve i paljenice, tako ni ova udovica nije daleko od Kraljevstva Božjega. Daleko su pismoznanci koji su se prilijepili na svoje duge haljine.

 

Fra Domagoj Runje

Izvor; Mir.hr