Prije nekog vremena razgovarao sam s jednom pobožnom starijom gospođom. Ona svakodnevno ide u crkvu i čita Sveto pismo. Angažirana je vjernica i nastoji živjeti po Evanđelju. U Isusa je takoreći zaljubljena. No potužila mi se kako nikako ne može 'odobriti' onaj Isusov postupak kad je svojoj majci koja mu se na svadbi u Kani Galilejskoj obratila riječima „Vina nemaju“ oštro odgovorio „Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas“. 

Evanđelje po Luki koje čitamo ove litrugijske godine započinje proslovom koji je adresiran na čovjeka imenom Teofil. Njemu evanđelist Luka želi sve po redu napisati o događajima vezanim u Isusa Krista kako bi se Teofil osvjedočio o pouzdanosti svega u čemu je poučen.

Jedna od glavnih crkvenih zapovijedi jest ta da se svaki kršćanin treba barem jednom godišnje ispovjediti i o Uskrsu pričestiti.  Zašto baš o Uskrsu? Odgovor na to pitanje na svoj  način daje nam današnje evanđelje u kojem se opisuje kako uskrsli Isus obnavlja prekinuto zajedništvo sa svojim učenicima.

Zajednička tema današnjih misnih čitanja jest neopozivost Božjeg poziva. U prvom čitanju iz proroka Jeremije vidimo kako Božji poziv nije nešto naknadno, kao da bi Bog čovjeka prepustio njegovoj sudbini, a onda ga u nekom trenutku života pozvao na posebno poslanje. 

Četrdeset godina nakon izlaska iz egipatskog ropstva i Saveza s Bogom na Sinaju Mojsije se obraća novom naraštaju ističući prostornu i vremensku blizinu Božje riječi. Božja objava na Sinaju nije samo događaj iz prošlosti.