Prispodoba o razmetnom sinu, ili kako se sve više voli naglasiti,o milosrdnom ocu, posljednja je i najduža od tri prispodobe kojima Isus odgovara na mrmljanje farizeja i pismoznanaca koji mu predbacuju zašto prima grešnike i s njima blaguje.

Knjiga Izlaska iz Mojsijeve odrasle dok je još živio na faraonovu dvoru pripovijeda samo dvije zgode koje su se dogodile jedna za drugom u dva dana. Mojsije je ubio Egipćanina koji je tukao jednog Hebreja, a sutradan je opomenuo drugog Hebreja koji napao svoga subrata.

U Poslanici Hebrejima piše kako je Isus Krist  „iskušavan svime, osim grijehom.“ (Heb 4,15). To što nije iskušavan grijehom zapravo znači da nije podlegao nijednoj kušnji, nego je uvijek znao zauzeti pravi stav i naći pravi put.

Savez koji je Bog sklopio s Abramom još prije nego li mu je promijenio ime u Abraham sastoji se od dva obećanja. Prvo je obećanje brojnoga potomstva, a drugo je obećanje zemlje. Odluka o sklapanju saveza dolazi od Boga, ali Abraham pri tome nije nipošto pasivan. 

Kralj Uzija nakon čije smrti 740. godine pr. Kr. nastupa prorok Izaija bio je u narodu zapamćen kao dobar kralj. Međutim, počinio je jednu pogrešku. Valjda misleći da ga njegova dobrota ovlašćuje da pristupi u onaj dio svetišta kamo mogu pristupiti samo svećenici, ušao je u svetište i počeo prinositi kâd na kadionom žrtveniku.