Na prvu nedjelju došašća nastavljamo u crkvi slušati biblijske odlomke koji govore o drugom Kristovu dolasku. U prvom čitanju iz proroka Jeremije govori se o Davidovu izdanku koji će uspostaviti konačnu pravdu. Kao kršćani možemo taj tekst čitati već i u odnosu na Kristov prvi dolazak, to jest njegovo utjelovljenje i čitav njegov zemaljski život u kojem je propovijedao blizinu Kraljevstva Božjega.

Taj sveti i grešni čovjek zove se Mojsije. Na zemlji ga je Bog gledao licem u lice, i razgovarao s njime kao što čovjek razgovara sa svojim prijateljem. Kad je pogriješio, zapovijedio mu je da umre, ali ga u smrti nije napustio.

Od tri Isusova navještaja muke, smrti i uskrsnuća prvi navještaj popraćen je poukom o nasljedovanju, a  drugi i treći o služenju. Taj podatak govori koliko je Isusu stalo do toga da pouči svoje učenike kako je služenje sastavni dio nasljedovanja njegova evanđelja. U dvije pouke o služenju Isus u prvoj stavlja u središte osobu kojoj je potrebno služenje drugih ljudi, a u drugoj pouci u prvi plan stavlja onoga tko služi.

Na svetkovinu Svih svetih čita se početak Isusova govora na gori tj. blaženstva koja, školski rečeno, spadaju u književnu vrsti koja se po grčkoj riječi makarios (blažen) naziva makarizam. To je mudrosni oblik poučavanja i uvjeravanja pozitivnim načinom govora, koji u tamnim i lošim stranama životnim stvarnosti vidi usmjerenost prema svjetlu i dobru.

Susret Isusa i bogatog čovjeka koji želi baštiniti život vječni pun je neobičnosti. Bogataš se klanja pred Isusom  i naziva ga dobrim na što Isusu reagira pitanjem „Zašto me zoveš dobrim? Nitko nije dobar doli Bog jedini.“ Čudna je ta Isusova primjedba. Jer, premda nitko nije dobar kao Bog, ipak pridjev dobar upotrebljava se u Svetom pismu bez problema i za Boga i za ljude.