Jesmo li više zahvaćeni radošću ili žalošću? Svijet u kojem živimo želi da nas zahvati žalost. Novine nam govore o prometnim nezgodama, ubojstvima, samoubojstvima, sukobima među pojedincima, skupinama i narodima. Dalekovidnica ispunja naš um slikama mržnje, nasilja, i uništenja. Predlaže nam da se ponašamo kako nas volja. Što se luđe ponašamo, to bolje.

Život je nezamisliv bez žrtava. Žrtvuje se vlastiti život ili život drugoga. Svaka odluka, svaki izbor, odricanje je od nečega. I život, u obitelji, u društvu, donosi mnoga odricanja. Sukobljavaju se naše želje, planovi, zamisli. Sve to ima središnju ulogu u razvoju osobe.

Dvije su stvarnosti s kojima se susrećemo kroz život: bolest i smrt. To su trenuci u kojima nam je potrebna nepokolebljiva vjera, poput Jairove. On je pristupio Isusu iskrenim srcem i dubokom vjerom da može podariti život i zdravlje njegovoj kćeri. Vjerovao je da bolest i smrt nemaju posljednju riječ. I bi mu kako je vjerovao….

 

Danas se stalno naglašava da aktualnom kršćanskom životu nedostaje dublja duhovna dimenzija, a da silno obiluje riječima. Jaki smo na riječima. Previše bučimo. Postali smo površni. Događa nam se kriza unutrašnjosti. Nedostaje nam duhovni život. Zatvaramo se u same sebe. Stvaramo život na rubu. Ne prihvaćamo preispitivanje vlastitih unutarnjih struktura. Tada u nama umire sposobnost da na nas utječe Duh.

Trebamo naučiti živjeti svaki dan, svaki čas, svaki trenutak, kao novi početak. Bog nam svaki dan daje živjeti. Daje nam mogućnost da se okrenemo od sumnje i ispraznog mozganja. Daje nam šansu da se izliječimo od ranjenog sjećanja i zaokupljanja samima sobom. Svaki je dan jedinstvena mogućnost da učinimo nešto novoga.