Isus svoj govor na gori izriče u stavu sjedenja. Sjedenje je stav koji zauzima učitelj pred svojim učenicima. S jedne strane sjedenje izražava vlast kao kad vladar sjedi na prijestolju s kojega zapovijeda, ali s druge strane to je položaj u kojem se govornik ne postavlja iznad svojih slušatelja, nego se spušta na njihovu razinu. Isusove riječi, dakle, moraju biti razumljive njegovim slušateljima. To bio bio jedan od razloga zašto Isus kada naučava, sjedi.

 

Pa ipak, valjda u Bibliji nema odlomka, koji bi bio toliko hvaljen, komentiran i izložen različitim tumačenjima, pitanjima i nesporazumima kao što je to ovaj odlomak koji stoji na početku Isusova govora na gori. Drugim riječima, to znači da se jasnoća ovih Isusovih riječi ne daje od prve, nego se do nje treba učenički pa čaki mučenički probijati. Treba se truditi i razumom i voljom i činom, da bi se došlo do onoga stanja u kojem se Isusova blaženstva razumiju tako jasno da to ih nije potrebno objašnjavati. Pomoć na putu do toga cilja svakako je molitveno čitanje Svetoga pisma u kojem se otvaramo Duhu koji nas uvodi u svu istinu i daje nam snage da vjerujemo i onda potpuno ne razumijemo, jer istina nije istovjetna s našim razumijevanjem nego sa Božjim znanjem.

Pomoć na tom putu je i učenje, studiranje, razgovor pa i propovijed. Stoga evo nekoliko temeljnih i lako uočljivih podataka o ovome odlomku koji nam mogu pomoći da na ovome svijetu, u kojem ima i dobra i zla, budemo istinski blaženi i sretni

Kao prvo treba primijetiti da su Blaženstva upućena učenicima, ali govore i o samom Isusu. Nemoguće ih je razumjeti, ako ih gledamo kao opća pravila života koja bi se mogla živjeti neovisno od odnosa s Isusom Kristom i bez svjedočanstva njegova primjera.

Stoga, tko želi saznati što znači biti siromašan duhom, neka se zaustavi ne tekstovima iz evanđelja u kojima se govori o Isusovu siromaštvu. O njegovoj nenavezanosti na materijalna dobra. O tome kako nema gdje glavu nasloniti, što ne označuje samo materijalno siromaštvo, nego možda još više to da na ovom svijetu Isus nije tražio ljudsku utjehu nego je ljudima davao božansku.

Tko želi saznati kako će se žalosni utješiti neka nastavi čitati  o Isusovoj tjeskobnoj molitvi na Maslinskoj gori. Čini se da se u tom trenutku u Isusovo srce slila sva žalost ovoga svijeta. Bio je izdan, napušten učenika i predan mučiteljima, ali je utješen  jer se predao u volju Očevu.

Tko želi saznati kako će krotki baštiniti zemlju, neka uče od Isusa koji je krotka i ponizna srce, pa će naći spokoj u svojim dušama (Mt 111,29). Jer život i bogatstvo nije u onomu što čovjek posjeduje kao privatno vlasništvo koje je ogradio od drugih ljudi. Takvi ne baštine zemlju, nego tek umišljaju da posjeduju jedan njezin dio. Samo krotki, koji ništa ne nazivaju svojim, imaju sve.  Jeršto koristi čovjeku steći sav svijet, a životu svojemu nauditi?  Ta što da čovjek dadne u zamjenu za život svoj? (Mk. 8,36-37).

I tako možemo redom čitajući evanđelje prepoznati Krista gladna i žedna pravednosti, koji se nasićuje pobjedničkom slavom uskrsnuća; Milosrdnoga koji prihvaća darove ljudske ljubavi; čistoga srcem koji objavljuje Božje lice; Mirotvorca koji je pravi Sin Božji; progonjena koji ne zatvara vrata Kraljevstva ni svojim progoniteljima.

Sva blaženstva o kojima Isus govori možemo prepoznati u njemu i nasljedujući njegov život i sami postajemo blaženima. Čvrsti je, dakle, oslonac u razumijevanju, tumačenju i primjeni blaženstava sam Isusov život. Stoga sadržaj blaženstava o kojima Isus govori stječemo u onoj mjeri u kojoj se suobličujemo njemu, a ne svijetu koji propovijeda svoja 'blaženstva'.

Prisjetimo se opet da ove Isusove riječi stoje na početku njegova govora na gori. U to se uklapa i činjenica da u njima Isus ne govori o prošlosti, nego o sadašnjosti i budućnosti. To znači da je život po blaženstvima zapravo početak novoga života u kojem prošlost ne igra presudnu ulogu. Kakva god bila prošlost pojedinoga čovjeka, ona mu je oproštena  u trenutku kada svoj životu usmjeri prema Isusu Kristu.

Jasno je iz načina i sadržaja Isusova govora, da blaženstva ne isključuju patnju, progonstvo pa nii samu smrt. Glagoli kojima se objašnjava sadržaj blaženstava, izraženi su u budućem vremenu, što znači da se na njihovo konačno ispunjenje još čeka, i da će se ostvariti tek u vječnosti. Ali to je ispunjenje neupitno i toliko sigurno da se već sada nazivaju blaženima i doista jesu blaženi onima koji žive po Isusovoj riječi.

fra Domagoj Runje