Abrahamova povijest započinje Božjim pozivom: „Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskoga, u zemlju koju ću ti pokazati.“ (Post 12,1). U nastavku Bog obećava Abrahamu blagoslov potomstvom u kojem će se blagoslivljati svi narodi. Bog poziva Abrahama da se odvoji od svoga oca kako bi postao ocem mnogih naroda. Očigledno je da očinstvo na koje Bog poziva Abraham nije samo jedna karika u nizu povezivanja prošlih i budućih naraštaja. Očinstvo na koje Bog poziva Abrahama jest očinstvo u vjeri. Bog Abrahamu obećava i zemlju, ali ta zemlja nije imenovana u pozivu. To je zemlja koju će Bog Abrahamu tek pokazati. Sve dok ne dođe u nju Abraham ne zna koja je to zemlja, gdje se nalazi, kolika je i kako se zove. Stoga, da bi stigao u zemlju obećanja Abraham mora stalno slijediti Božji put. Njegove oči moraju stalno biti uprte u nebo, a uši osluškivati Božji glas. No cilj prema kojemu ide već je na neki način prisutan na put. Zaputivši se kako mu je Bog rekao, Abraham je već na početku učinio prvi korak vjere koja će mu se uračunati u pravednost (Post 15,6) i već tada postao ocem nebrojenoga potomstva onih koji žive na temelju vjere. Svojim primjerom Abraham je pokazao da vjera nije rezultat, nego proces. Ona se ne ostvaruje u jednom trenutku dovršenog razumskog prosvijetljenja ili emocionalnoga doživljaja. Vjera je put s pouzdanjem u Božje vodstvo.

 

Takvu vjeru Isus je želio doživjeti kod svojih učenika. Pozvao ih je da idu za njim, a putem im je postupno otkrivao svoj identitet, poslanje i svršetak. Tri puta Isus putem prema Jeruzalemu svojim učenicima izričito govori što će mu se dogoditi kada dođu u Sveti grad. Bit će predan ljudima koji će ga mučiti i ubiti, ali će on nakon tri dana uskrsnuti. Svaki od tih navještaja povezan je sa nekim nesporazumom između Isusa i učenika. Oni ne razumiju u potpunosti što im hoće reći. Muku i smrt svoga učitelja ne mogu prihvatiti, a uskrsnuće ne poznaju. Čini se da riječi nisu dovoljne.

Stoga se uz verbalne navještaje muke, smrti i uskrsnuća događa i jedan vizualni. U njemu, doduše nisu prisutni svi učenici, nego samo trojica odabranih - Petar, Jakov i Ivan  -, ali nakon uskrsnuća oni su o tome mogli govoriti svima.

Jednoga dana Isus ih je odveo u osamu na visoku goru i pred njima se preobrazio u sjaju i bjelini u društvu Mojsija i Ilije. Razgovarali su, a Petar je htio napraviti za svakoga od trojice po jednu sjenicu, ili bolje reći, šator što snažnije podsjeća na izgradnju Šatora sastanka u kontekstu Božje objave Mojsiju na Sinaju. Petar je htio zadržati prisutnost i Isusa i Mojsija i Ilije, ali onda se s neba čuo glas koji je Isusa nazvao svojim ljubljenim Sinom i naredio ostalima da ga slušaju. Zapovijed  „Slušajte ga“ nije upućena samo trojici učenika, nego i Mojsiju i Iliji i svim ljudima. 

Kao što je u Mojsijevu zakonu određeno da se izgradi samo jedno svetište – Šator sastanka, i kao što je prorok Ilija propovijedao vjeru u samo jednoga pravoga Boga, tako sada Očev glas s neba potvrđuje svoga ljubljenoga sina kao jedinoga Spasitelja svih ljudi. U sceni preobraženja Mojsije i Ilija ravnopravno razgovaraju s Isusom, ali punina Objava Božje ostvaruje se samo u umrlom i uskrslom Isusu.

Trojici učenika ta spoznaja darovana je putem prema Jeruzalemu i Isus im je zabranio da o govore  o svome viđenju prije njegova uskrsnuća. Tek tada i oni sami i ostali učenici moći će razumjeti što se dogodilo. Tek kada učenici susretnu uskrslog Isusa moći razumjeti ono što nisu razumjeli na putu.  Sjaj transcendencije u okviru svakodnevnice bez vjere u uskrsnuće onima koji ga dožive ostaje nerazumljiv, a drugim ljudima nepriopćiv. Drugim riječima, naša životna iskustva ne vode nas vjeri u uskrsnuće, nego vjera u uskrsnuće daje smisao našim iskustvima. Abraham je upravo tako vjerovao Bogu. Zato se odazvao njegovu čudnom pozivu uvjeren da zemlja koju će mu pokazati i dati doista postoji i da će se ta zemlja napuniti njegovim potomstvom. Isto iskustvo s Bogom mogu potvrditi svi koji se po vjeri pribroje Abrahamovu potomstvu.


Izvor;

fra Domagoj Runje
www.mir.hr