U zapisima kompozitora Antona Brucknera nalazi se sljedeća bilješka: Zapravo sam, što moji prijatelji nazivaju velikim, uspio jedino jer sam od mladih dana imao strahoppštovanje pred svime što je pravo i sveto. Svaki put kad sam sa strahopoštovanjem pogledao oca ili majku, ili nekoga od mojih učitelja, ili čak Boga, moje srce je postalo široko i veliko. U takvu stanju stvorio sam najljepše stvari. Bruckner vidi strahopoštovanje kao preduvjet svojih velikih glazbenih ostvarenja. Ne samo na području umjetnosti, strahopoštovanje djeluje stvarateljski i na svim drugim područjima života, a to znači: ono čini u nama nešto što bi bez njega propalo. Strahopoštovanje je više od očaravajućeg divljenja; čovjek pun strahopoštovanja sluti nešto od veličine i dostojanstva tajne u koju su ljudi i stvari uvijeni; on se plaši nepromišljeno rabiti stvorenje za svoje svrhe. Ako se želimo bolje uživiti u položaj strahopoštovanja, zamislimo kako se osjećamo kad se prema nama postupa bez strahopoštovanja. Uprisutnimo iskustvo gdje nas je neki čovjek susreo s osjetnom pažnjom i strahopoštovanjem.
Svi se mi, tu i tamo, susretnemo s ljudima koji nisu prihvaćeni kao ravnopravni članovi društva: osobe s posebnim potrebama, siromašne, prezrene javne grešnike – to su ljudi u čijoj se blizini osjećamo neugodno. Kako se mi odnosimo prema tim ljudima? Pokušavamo li sa svakim razgovarati na pozitivan način ili još više uvećavamo njihov osjećaj odbačenosti, odvojenosti i nedostojnosti.
Mnogi se od nas bave ovih dana pripravljanjem darova za provopričesnike. Zamatanje sprječava izravno uzimanje bez strahopoštovanja; zamatanje stvara potreban odmak u kojemu mogu rasti radost iščekivanja i divljenja. Lijep omot ima svoj smisao, ali on još nije dar. Ono pravo je iza omota. I ljudi su kao darovi; nisu nam dostupni neposredno. Ponekad je omot privlačan, ponekad manje upadljiv. Ponekad je čvrsto zazvezan, ponekad samo labavo omotan vrpcom.
Uzmimo vremena da ljude svoje okoline otrkijemo kao Božje darove nama. Možda smo ranije više pazili na vanjštinu, na omot.
Doista smo pozvani da na svoje bližnje gledamo kao na Božje darove i da ih susrećemo sa strahopoštovanjem. Osobnost uhvati samo osobno zainteresiran pogled koji na njoj počiva i s ljubavlju se u nju zadubi. Za takvo počivanje i takvo produbljivanje treba vremena, predanja, zauzetosti, često čak i odvažnosti. Sve su ovo stvari koje pod pritiskom života vrlo rijetko uspijevamo postići. Zato je velika vrijednost, koju se osjeća za osobnost, da ju se neko vrijeme gleda pogledom predanja kako bi se osjetila shvaćenom i cijenjenom. Za nju je to ispunjenje smisla koje sama sebi ne može dati: svijest onoga što jest, u zrcalu jedne druge osobnosti. Onaj koji ljubi zapravo ne vidi ono što je pred očima, tu je on ponekad slijep, nego ono što stoji iza toga, makar nije mogao prodrijeti do stvarnosti. On je u ovome smislu onaj koji jedini vidi.