Život je rast, razvijenje. Naše fizičko tijelo raste do određene granice. Mi sami, naše duhovno biće, ne pozna te granice. Na duhovnom području u stanju smo rasti cijeloga života, bez obzira na godine. Duhovni život se sastoji u činjenju unutarnjega napredovanja. „Što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, k cilju hitim“, piše apostol Pavao Filipnjanima (3,13-14). Mi smo neprestano na putu. Neprestano zaokupljeni kako pobjeći napasti da se udobno smjestimo. Uostalom, smjestiti se, znači umrijeti. Iz dana u dan napuštamo utaborenja da se ponovno sučelimo s promjenama, živeći od početka do početka. Započinjemo bez završetka. U tome ne smijemo biti nestrpljivi. Ne smijemo se pitati: što kod nas raste.
Nije dobro opustiti ruke i bespomoćno reći: ne vidimo da išta raste u nama; sve ostaje po starom. Počesto se tužimo da u molitvi ne možemo ni na što određeno misliti. Ne osjećamo sugovornika. Čini nam se da samo nabrajamo riječi. Imajući takva iskustva, uviđamo svoje siromaštvo, a već to može biti znak da nešto raste u nama. Ponekad se tužimo da ne možemo uhvatiti svoje misli. Kad se pokušamo sabrati, postajemo kolebljivi, rastreseni, nestalni. Mi tada uviđamo ono što prije nismo opažali. Znatan je napredak i to zapaziti, jer mnogi to ne postignu ni do smrti.
Tijek našega rasta ne može biti nasilan. Trava neće brže rasti ako je povlačimo. Bog od nas ne traži sve od jednom. Nije nam dobro u duhovnom životu biti nasilnima u životnim razdobljima. Praktični život ili uredotočenost na kreposti sačinjava temelj kontemplativnoga života ili života promatranja. Ako želimo započeti s kontemplativim životom, prije nego smo postigli čistoću srca i slobodu u odnosu na strasti, preskačemo određeni broj postaja. Naš ja treba se najprije ozbiljno formirati. Trebamo se osloboditi našega super ja. Nužna nam je sloboda od strasti i nagona. Samo tada nam je moguće podvrguti naš ja istinskom podlaganju, a da se naš super ja ili naše isprazne strasti ne natječu u određivanju igre u našoj duši. Bog baca svoje sjeme i kad mi hoćemo i kad nećemo. Ono će prije ili kasnije pustiti korijenje i rasti. Naš život tako dozrijeva u plod.
Rast nije čarolija. Važno je da nam veliko postane uistino veliko, nekorisno, nekorisnim. Rastemo ako posežemo za onim što je veliko, a ostavljamo ono što je sitno.