Velika plodnost izbija iz života koji je sačuvao pristup Izvoru. Bez dodira s Počelom, neplodnost se lijepi na sve ono što se oko nas događa. Ne trebamo se nikada naprezati ako želimo biti plodni. Trebamo samo bdjeti na Izvoru životnosti, zahvaljujući laganom klizanju u središte našega postojanja. „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist“ (Gal 2,20). Ta Pavlova rečenica daje nam gramatiku svakog dostojnoga duhovnog života, jer „sve možemo u onome koji nas jača“ (Fil 4,13). U Bogu možemo sve. Prepušteni sami sebi, vjerojatno činimo mnogo. Provodimo založeno i dovoljno iscrpljujuće postojanje, iako nam Isus otvoreno kaže: „bez mene ne možete učiniti ništa“. Bez Isusa ostajemo neplodni. Više ne prenosimo život. Možda prenosimo služenje, napor, skrb, znanje, zaradu, ali se prenošneje života ne događa.

Oko nas ne izvire Isusov život. Isusov izvor ne obnavlja naš život iz dana u dasn. Ako smo na Izvoru, makar se naš vanjski čovjek razara, naš unutrašnji čovjek živi i podnosi tijek preobraženja „iz slave u slavu. „Mladići se more i malakšu, iznemogli, momci posrću. Al onima što se u Gospodina uzdaju snaga se obnavlja, krila im rastu kao orlovima, trče i ne sustaju, hode i ne more se“ Iz 40, 30-31). Na našu žalost, mi puno ili sve očekujemo od pravila i zakona, od struktura, od sustavnih razrada i drugih. Mislimo da nešto što nam dolazi izvana može nas učiniti plodnima. Pravila, zakoni, strukture, ne mogu voditi naše srce. Oni mogu biti samo dobri pedagozi, ali nas ne mogu zaljubiti, a smo zaljubljeni su plodni. Zaljubljeni imaju potmstvo.

Jesmo li ikada pomislili staviti u središte našega života ništa ne činiti i spontanost? Ne organizati i odrediti ništa i dopustiti spontanosti da nas vodi. Velika plodnost stiže sve do zvijezda i donosi sklad unutar nas samih. Sveti imaju dodir s Izvorom. Oni znaju razborito prihvatiti uzajamno djelovanje dvaju principa: Izvora i života. Bdijući uz Izvor podlažu mu svoj život koji se ispunja snagom žive vode. Zato su sveti u stanju donijeti sklad tisućama bića.

Pred nama je put kojeg trebamo prevaliti. Bit ćemo blaženi ako naučimo slijediti taj jedincati put. Više se ne trebamo bojati ni same smrti, jer plod našaega života će biti vječni život. „Blago čovjeku koji ne slijedi savjeta opakih, niti staje na putu grešničkom i ne sjeda u zbor podrugljivaca, već uživa u Zakonu Gospodnjem, o zakonu njegovu misli dan i noć,... i sve što radi dobrim urodi“ (Ps 1, 1-3).