Slavimo otajstvo Božića, otajstvo Božjeg silaska k nama. Bog dolazi k nama da bismo po njemu i u njemu imali život. To je bit poruke Ivanova evanđelja.
Bog je začetnik života, on je svjetlo koje prosvjetljuje naš život, da ne hodimo u tami i zlu, već da imamo svjetlost života.

 

 MISNA ČITANJA DRUGE NEDJELJE PO BOŽIĆU

Prvo čitanje: Sir 24, 1-2.8-12
Mudrost se Božja nastani posred izabranog naroda.

Čitanje Knjige Sirahove
Mudrost se sama slavi i u Bogu se časti i sred puka svog se hvali. Usta svoja otvara u zboru Svevišnjeg i pred njegovom se moći proslavlja. Posred naroda se svog uzvisuje i u punom svetom zboru pobuđuje divljenje i u mnoštvu izabranika ima hvalu i među blagoslovljenima ona se sama ovako blagoslivlje: „Zapovjedi mi Stvoritelj sviju stvari i koji me stvori, odredi mjesto za šator moj i reče: ‘Nastani se u Jakovu i uđi u baštinu Izraelu.’ Prije vjekova, odiskona, on me stvorio i neću prestati dovijeka. Pred njim sam služila u svetom šatoru i potom se nastanila na Sionu. Dao mi je tako spokoj u milome gradu i vlast mi je u Jeruzalemu. Tako se ukorijenih u slavnom narodu, na dijelu Gospodnjem, u baštini njegovoj, i u punom zboru svetih moj je boravak.“
Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam: 147, 12-15.19-20

Riječ tijelom postade i nastani se među nama. 

Slavi Gospodina, Jeruzaleme,
hvali Boga svoga, Sione!
On učvrsti zasune vrata tvojih,
blagoslovi u tebi tvoje sinove.

On dade mir granicama tvojim,
pšenicom te hrani najboljom.
Besjedu svoju šalje na zemlju, 
brzo trči riječ njegova.

Riječ svoju on objavi Jakovu, 
odluke svoje i zakone Izraelu. 
e učini tako nijednom narodu:
nijednom naredbe svoje ne objavi!

Drugo čitanje: Ef 1, 3-6.15-18
Po Isusu nas predodredi za posinstvo.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Efežanima
Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, on koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu. Tako: u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim; u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje, na hvalu slave svoje milosti. Njome nas zamilova u Ljubljenome.
Zato i ja, otkad sam čuo za vašu vjeru u Gospodinu Isusu i za ljubav prema svima svetima, ne prestajem zahvaljivati za vas i sjećati vas se u svojim molitvama: Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac slave, dao vam Duha mudrosti i objave kojom ćete ga spoznati; prosvijetlio vam oči srca da upoznate koje li nade u pozivu njegovu, koje li bogate slave u baštini njegovoj među svetima.
Riječ Gospodnja.

Evanđelje: Iv 1, 1-18 

Riječ tijelom postane i nastani se među nama.

Početak svetog Evanđelja po Ivanu
U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.

Bi čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on Svjetlo, nego - da posvjedoči za Svjetlo. 

Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego - od Boga.

I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu - slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca - pun milosti i istine.

Ivan svjedoči za njega. Viče: „To je onaj o kojem rekoh:koji za mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene!“ Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost.Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu. 
Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac - Bog - koji je u krilu Očevu, on ga obznani. 
Riječ Gospodnja.

 

 

Razmišljanje uz današnju nedjelju

U početku bijaše Riječ (Iv 1,1), homilija za 2. nedjelju po Božiću

U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga - i Riječ bijaše Bog (Iv 1,1). U pokušaju da opiše početke svemira i svekolike stvarnosti čovjek je tijekom povijesti na početak svega postojećega stavljao različite stvarnosti, primjerice, vatru, vodu, zrak, zemlju. Oni su se smatrali prapočelima. Ivanovo evanđelje na sam početak svega stavlja Riječ. I sama Biblija počinje s izvještajem o stvaranju koje je pripisano Božjoj riječi. Ta se riječ konačno i utjelovila u Isusu Kristu. Ta je Riječ, dakle, sam Bog. Zato u tom smislu Riječ pišemo velikim slovom jer se ona odnosi na Isusa.

Znači da je Bog i prije nego je izgovorio riječ kojom je stvorio svemir i život u njemu, sam u sebi bio Riječ. Sv. Ivan to izriče: i Riječ bijaše Bog. Možemo reći da je Bog sam sa sobom razgovarao. Zato kršćanstvo govoreći o Bogu govori o tri božanske osobe: Otac, Sin i Duh Sveti. Bog, dakle, u sebi „razgovara“, komunicira, nije „osamljen“, nije samotnik.

Kad vidimo čovjeka koji naglas idući putem sam sa sobom razgovara, redovito zaključimo da se radi o duševnom bolesniku ili psihički preopterećenoj osobi. Međutim, možemo reći kod ljudi koji sami sa sobom uopće ne razgovaraju da se radi o puno ozbiljnijim problemima. U dotičnom je nestalo ono što u samom Bogu postoji. Jer čovjek je stvoren na sliku Božju. Prema toj sličnosti, kao što je Bog u sebi Riječ, tako je i čovjek u sebi riječ. Znači, nutarnji razgovor, «razgovor sam sa sobom», sastavni je dio onoga kako nas je Bog stvorio.

No, dogodi se i nesposobnost za takav razgovor, ili pak čovjek sam sebe onesposobi za takav odnos. To se najbolje očituje u ekstremnim situacijama u kojima za nekoga kažemo da je “izvan sebe”. Primjer nam može biti situacija u kojoj netko počne oko sebe razbijati, nekontrolirano vikati i psovati. Biti “izvan sebe” znači ne imati kontakt sa sobom. Ne moći razgovarati sa sobom. Taj kontakt sa sobom ne gubi se baš tako naglo kako izgleda. To “iskopčavanje” redovito traje dugo. Ono je posljedica “zahrđalog” spoja. Spoj zahrđa kad se ne čisti i ne podmazuje. A to zapravo znači ne njegovati trajni nutarnji razgovor sa sobom, zapustiti ga.

Kako čovjek može razgovarati sa sobom? Sama svijest da postojimo pokreće nutarnji  razgovor. Ta svijest nas dovodi u odnos prema drugima i svemu oko nas. U tim odnosima nameće se pitanje čovjeku: Otkuda sam, zbog čega sam na ovom svijetu?; Zašto sam baš tako reagiram? Naravno, moguće je i ne pitati se o svemu tome. S izostankom takvim pitanja već uvlači hrđa u spoj sa samim sobom. Kvaliteta spoja sa sami sobom uvelike ovisi o tome koliko svoj život smatram vrijednim i o tome tko zapravo određuje vrijednost mog život - ja, drugi ljudi ili Bog. Ako svoj život definiram nevrijednim, puca sljedeća spojnica u tom kontaktu sa samim sobom. Ako mu omalovažim vrijednost, ta spojnica zahrđa. Ako život doživljavam besmislenim, puca treća ključna spona sa samim sobom. Tako se “iskopčamo”. Naše se ponašanje događa “izvan nas”, nekontrolirano. Naravno, naše nam ponašanje u tom slučaju postaje nevažno. Sve nam postaje svejedno. To su slučajevi „posvađenosti sa samim sobom“. Da bi se zaštitili od spoja sa samim sobom, neki se počnu opijati, drogirati. Drugi traže bučna mjesta, potiču sukobe, primjerice, na sportskim terenima. Tako održavaju prekid odnosa sa sobom. Razumljivo je da će onda u tom bjesomučnom bijegu od sebe “usput” pogaziti ili srušiti druge: prevariti će, lagati će, ukrasti će, iskoristiti će, potući će se, posvaditi će se, vrijeđati će. A budući da sa sobom ne razgovaraju, neće se upitati što zapravo rade, zašto se tako ponašaju. Budući da su prekinuli odnose sa sobom, naravno je da će uzroke svoga ponašanja tražiti izvan sebe. Krivcem postaju drugi. Oni okrivljuju druge za svoju nesreću, bilo da su to članovi obitelji, radni kolege, poslodavci ili državni i društveni dužnosnici. Na koncu im i sam Bog postaje krivcem, ako u takvom stanju uopće ostane mjesta za pitanje Boga. Zato su takva ponašanja redovito popraćena psovkama na sve i svakoga pa tako i na Boga.

Izlaz iz takvoga stanja nalazi se u „povratku na početak“. U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše Bog. Stvoren sam na sliku Božju. U mojim počecima je Riječ/riječ. U razgovoru sa samim sobom uspostavljam kontakt. Istovremeno tak kontakt uspostavljam i s onim na čiju sam sliku stvoren, s Bogom koji je nazvan Riječ, s Bogom koji me svojom Riječju stvorio, s Bogom koji me se nikada nije odrekao i ne odriče – ne može zanijekati ono što je „izrekao“ – s Bogom koji ne može ne biti voljan za „razgovor“ sa mnom jer on sam je Riječ. On dakle po svojoj naravi ne može ne biti otvoren za „razgovor“.

Bog je snagom svoje stvarateljske Riječi u trajnom odnosu sa stvorenim svijetom, a napose s čovjekom koji je stvoren na njegovu „sliku“. I još jedan razlog zašto napose s čovjekom: jer je sam Bog uzeo čovječje tijelo, tj. utjelovio se u Isusu Kristu.

Osim toga, Bog „razgovara“ sa svojim stvorenjem, s čovjekom, snagom svoje spasiteljske riječi. Kad je čovjek izdao svoju riječ danu Bogu da neće „jesti sa stabla dobra i zla“, Bog je svojom riječju dao obećanje da će čovjeku poslati Spasitelja. Bog ostaje vjeran svojim obećanjima. Ne samo da se Bog pojavio kao spasitelj u Isusu Kristu, već se u njemu izložio ljudskoj sveobuhvatnoj patnji. Tako je „iznutra“ spasio čovjeka. „Iznutra“ – odakle dolazi i sama riječ. „Unutra“ se nalazi životna snaga. Izvana dolaze „revolucije“. Bog se nije pojavio kao revolucionar. Kao spasitelj čovjeka on nastupa „iznutra“, iz „prostora“ riječi. „Ne spašava čovjeka konjska snaga“, kako kaže Sveto pismo. Spašava ga riječ, tiha riječ koja „brda valja“, koja dolazi do neotkrivenih izvora života.  

Proslov Ivanova evanđelja ukazuje nam na snagu Božje riječi, na snagu Riječi koja je Isus Krist, ali time i na snagu naše ljudske riječi jer smo stvoreni na sliku Božju, stvoreni smo na sliku Riječi jer „Bog bijaše Riječ“. Naravno da se ta životna snaga naše riječi ne očituje u poplavi (inflaciji) riječi. Znamo da poplave ugrožavaju život, unatoč tomu što „voda život daje“. Tako i poplava riječi ugrožava život, ranjava život, usmrćuje život. Poput vode i riječ mora imati brane. Našu ljudsku riječ valja usmjeravati. Valja joj izgraditi primjerene brane i otvoriti primjerene otvore. U suprotnom, ono što daje život pretvara se u njegova ubojicu. Dakle, prije nego „pošaljemo riječ u svijet“, moramo je „udomiti“ u domu vlastite nutrine. Božja riječ se utjelovila u Isusu Kristu. Od utjelovljenja do rođenja za ljudski život potrebno je devet mjeseci. Kao ženi s ljudskim embrijem, našoj je riječi potrebno vrijeme „trudnoće“. Istina, „trudnoća“ zna biti teška, kako i sama riječ sugerira. No, to je cijena sazrijevanja ploda. Nezreo plod teško daje život. On trune a nerijetku u smrt sa sobom povlači i „majku“. Nezrela riječ ugrožava i onoga tko ju izgovara.

Odmjeravajmo stoga svoju riječ s onim što je napisao evanđelist Ivan: „U početku bijaše Riječ… i Riječ bijaše Bog… Sve postade po njoj… u njoj bijaše život…“ Odmjeravajmo svoju riječ prema riječi same Riječi, prema riječi Isusa Krista, jer isti apostol kaže  da je u onom koji čuva riječ Isusovu „savršena ljubav Božja“ (usp. 2Iv 2,5). (fbv)

 

 

******

 

2. nedjelja po Božiću  (Sir 24, 1-2.8-12; Ef 1, 3-6. 15-18; Iv 1, 1-18)

Danas, na drugu nedjelju po Božiću, opet čitamo isto evanđelje koje smo slušali i na Božić. Zašto? – Ne zato što ne bi bilo prikladnih tekstova za ovo božićno vrijeme, već zbog toga što ovaj tekst Ivanova Proslova najsnažnije izražava svu teološku dubinu i važnost božićnog otajstva i istodobno od čovjeka traži pravi odgovor na pitanje, što je Božić. Nije Božić ono što su ljudi učinili od Božića, nije Božić lijepa bajka i dirljiva priča o majci i djetetu, koja doduše može taknuti naše osjećaje, ali nas ni na što ne obvezuje, ništa ne traži od nas.

Božić je od početka za kršćane blagdan vjere u kojem postajemo svjesni što je Bog u tom djetetu učinio za čovjeka i na što nas to obvezuje. Temeljna rečenica Ivanova teksta glasi: „I Riječ je tijelom postala i nastani se među nama!“  Dok smo na Božić bili usmjereni na prvi dio rečenice - Bog je postao čovjekom - danas, na drugu nedjelju po Božiću, Crkva želi naš pogled usmjeriti na drugi dio rečenice „i nastani se među nama.“ Želi nas podsjetiti kako Božić nije samo jedan dan slavlja, na spomen Isusova povijesnog rođenja, već je to otajstvo koje ostaje među nama i postaje program kršćanskoga života.

I pitamo se: Kako je sveti Ivan došao na ideju da drugu božansku osobu poistovjeti s pojmom Riječ - Logos? - Stari zavjet koristi pojam Mudrost. To je oblik njegove prisutnosti s narodom. Kao što je Bog na početku svojom svemogućom Riječi stvorio svijet i čovjeka, tako sada djeluje u svom narodu po Mudrosti. A ta Božja Mudrost dolazi u susret svakom čovjeku, svatko je može naći. Židovstvo tog vremena, još prije Novoga zavjeta, upoznalo je grčku filozofiju u kojoj je slično mjesto pripadalo pojmu Riječ - Logos: Logos je smatran zakonom koji prožima cijeli svemir i svemu daje smisao.

Bog je po Riječi sve stvorio. I dalje kaže: „Svemu što postade u njoj bijaše život, i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli, i tama ga ne obuze“ (Iv 1, 3c-5). Život i svjetlo su dvije velike teme Ivanova evanđelja, pri čemu život ima ključnu ulogu. Zato središnja rečenica čitavoga Ivanova evanđelja glasi: „Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju“ (Iv 1o,10). A život je u tome da oni koji prihvaćaju utjelovljenog Isusa, Božji Logos od njega primaju  „moć“ da postanu djeca Božja.

To je naš zadatak! Postajati Božji, biti s njim povezani, živjeti od njegove dobrote i milosti! Svoj život trajno darivati Bogu i ljudima i tako ostvarivati  Božji plan s nama.

Zna evanđelist Ivan da su Isusa primili samo neki, oni su u svjetlu, a drugi su ga odbacili, oni su u tami, jer su im djela zla. Prema Ivanovu evanđelju, već sad se događa sud po tome tko je za svjetlo, a tko je za tamu. Zato Ivan jasno kaže: „Tko vjeruje u Sina, ima život vječni; a tko neće da vjeruje u Sina, neće vidjeti života: gnjev Božji ostaje na njemu“ (Iv 3,36).

Ovo evanđelje, Ivanov Proslov, zapravo je hvalospjev prve kršćanske zajednice. Moleći  i recitirajući ovaj hvalospjev vjernici su postajali svjesni da su od Boga sve primili. Evanđelje nam kaže: „Svi mi primismo od njegove punine, i to milost na milost“ (Iv 1,16). Sve smo primili od Boga, sve je njegov dar, sve je njegova milost. U našem kršćanskom rječniku često spominjemo riječ milost. Znamo za krsnu milost, posvetnu milost.  Što je to milost? - Kako djeci objasniti što je to milost? - To se očima ne vidi, tu nas osjećaji mogu prevariti.

Zato pokušajmo reći što je to suprotno od milosti. Biti u nečijoj nemilosti - svi nekako znamo što je to. Ako majka ili otac kažu djetetu da ga ne voli, dijete će odmah pokazati znakove nezadovoljstva: namrštit će se, možda će i zaplakati, jer ne želi biti u nemilosti roditelja. Jednako tako, kad nas netko mrko i ljutito gleda, kad nam želi zlo, kad nam zagorčava život - onda i te kako osjećamo da smo u nemilosti. A biti u milosti - to je suprotno od toga: Kad nam je netko dobar, kad nam je naklon, kad nas voli, kad mu je drago da nas susretne i vidi, kad nam je spreman pomoći. To je milost! Isus je prema nama takav, uvijek je prema nama dobar, bez obzira da li smo mi dobri ili zli.

Božićno otajstvo želi nam baš to kazati, da smo neizmjerno ljubljeni i voljeni od svog Boga. I još k tome, to nas otajstvo osposobljava da i sami postajemo takvi. Istina, primili smo sve sakramente, ali sakramente treba potvrđivati dosljednim kršćanskim životom, da drugi u nama nalaze milost.

U jaslama leži malo dijete: u očima mu je svjetlo i toplina, na usnama mu je blagi osmijeh. Kao da nam kaže: I ti budi takav drugima! Imaj oči koje znaju toplo gledati drugoga! Neka tvoje uho zna slušati tuđu nevolju! Nauči vlastitim rukama drugome obrisati suze! Kad sve to dobro naučiš, kad postaneš takav, uvjerit ćeš se da se Isus, Sin Božji, Riječ Božja, Logos i za tebe rodio! Samo se tako događa pravi Božić!

Neka nas i današnje bogoslužje približi Bogu da takvi sve više postajemo! Amen!