PRIHVATITI SASTANAK (Lk 2,22-40)

U tradiciji Istoka ovaj se blagdan naziva jednostavno susret. Slavimo danas, točno četrdeset dana nakon Božić, susret Djeteta Isusa i Njegova naroda kojega predstavljaju starac Šimun i proročica Ana. Ovi ugledni starci simboliziraju ono najbolje našeg čovječanstva jer su izvanredno senzibilni na djelo i unutarnje poticaje Boga.

Oni prihvaćaju susret između Boga i njegova naroda, između božanstvenosti Riječi koja je postala tijelom i čovječanstva u traženju svoje istine i svojega svjetla. Pred našim se očima događa drama ljubavi koja uvijek ima potrebu da se daruje u susretu, u vremenu i mjestu točno određenom. Vrijeme i mjesto više zamišljeni i usklađeni željom nego s točnošću programiranja. Svaki susret ljubavi, nadasve ako je spontan, rezultat je tajne alkemije. Da su kojim slučajem kasnili koji trenutak, veliki sastanak se ne bi dogodio.

Susret i Svijećnica, dva su načina obilježavanja blagdana Prikazanja Gospodinova u hramu. Svijeće koje nosimo u rukama predstavljaju želju našega srca da se zapali da može vidjeti onoga tko se za nas zauzima. Živo želi zapaliti našu pomalo ugaslu ljudskost. Noseći svijeće želimo da nas Riječ tijelom postala zapali svojim Svjetlom. Svijeće su kao znak pripadnosti Bogu.

Uostalom, u našem životu sastanak koji nam ne smije nedostajati jest onaj s Kristom Spasiteljem koji nas dolazi osloboditi straha od smrti koji nas zarobljava. Kao Šimun i Ana i mi smo pozvani na usmjerenje svakog trenutka svojega života na taj jedinstveni i uzvišeni sastanak u kojem se Gospodin uprisutnjuje na našem putu ispunjavajući naše srce svjetlom, radošću, zadovoljstvom i srećom. Tu nam se Bog konačno predstavlja, nudeći se u kontemplaciji svima.

Dvoje čudesnih i lijepih staraca kao da nam govore kako je i koliko važno čekati Gospodina i projektirati svaki trenutak vlastitoga života upravo prema tom trenutku sastanka.

Važno je ne izgubiti prigodu, ne promašiti sastanak. U tom sastanku više ne plaši memoria mortis (sjećanje smrti) nego se preobražava u ars vivendi (umijeće življenja) u miru, jer je konačno moguće pronaći Boga u vlastitoj ograničenosti. Isus, pravi Bog, bit će također i pravi čovjek. On je istodobno DA čovjeka Bogu, koji u Njemu konačno prima odgovor, i sami neuvjetovani i vječni DA Boga čovjeku. To je jedincati, potpuni DA obojice. To je konačni odnos između Boga i čovjeka. U tom susretu čovjek postoji za Boga jer Bog postoji za čovjeka. Započinje novi dijalog i postojanje. Naši životi postaju novi Nazareti gdje će dijete, naša vjera, jačati i napunjati se Božjom mudrošću i milošću. (fač)