VJERA KOJA SPAŠAVA (Mk 5,21-43)

Božji naum je jasan. Njegova je želja spasiti sve. Želi da se svi u to uvjere. Zato nam Isus dolazi. Da posjeduje moć, nema sumnje. Dovoljni su maleni znakovi da to pokažu. Ti su znakovi stvorili oko Njega zaneseno mnoštvo. Novost njegove moći sastoji se u tome da je On upotrebljava kao siromah da bi učinio dobročinstva drugim siromasima.

Nije stvorio kraljevsku palaču, niti ministre. Nije nikoga uplašio. Premda mu neprijatelja nije nedostajalo. Ponizno govori da je došao spasiti svakoga.

Nije to novi govor, iako ga On razvija s istinskom novošću. Povijest je puna spasitelja. Koji to vođa nije obećao budućim podložnicima, kada ga izaberu i kada dođe na vlast, neko spasenje? Koliko je bilo i ima dobročinitelja koji najprije stvore siromahe, pa onda grade za njih svratišta. Isus ne. Prevrćući poglede i navike, On traži siromahe da više ne budu takvi. Govori o spasenju, ali ga ne obećava sutra, nego ga daruje dok izgovara ime. Istodobno ga povezuje s nečim što ne pripada sadašnjem razdoblju, nego vječnom boravištu.

„Tvoja te je vjera spasila“. Tvoja vjera, govori Gospodin. Mogao bi zasigurno reći: „Moja te je moć spasila“. Jer je istinito. On to podrazumijeva. Ne želi da mi usredotočimo svu pažnju na Njega. Trebamo naučiti da i mi imamo nešto učiniti. Vjerovati. Trebamo naučiti, s velikom radošću, da vjera postane put spasenja, svakog spasenja, ako se ona prakticira pred Bogom. Vjera kao temelj onoga čemu se nadamo i dokaz onoga što ne vidimo.

Bolesna žena i djevojka figure su svih nas. Prva, koja već dvanaest godina krvari, to jest oduvijek, simbolizira nas koji gubimo život, udaljeni od Gospodina. Samo ako ga dodirnemo spašeni smo, jer je On naš život. Druga, u razdoblju udaje, simbolizira naše umiranje bolesnima od ljubavi ako ne dođe Zaručnik koji nas uzima za ruku. Naš je život zbilja ljubiti Njega kao što On nas ljubi.

Središnja je tema našega života vjera. Vjera je dodir. Dodir koji spašava. Dodir pretpostavlja blizinu. Nema dodira bez blizine, susreta. Nema dodira bez čitanja Svetog pisma, bez Euharistije, sakramenata. Prvi i temeljni oblik poznavanja je dodir s drugim. U njemu osobna ograničenost postaje mjesto zajedništva. Osim toga, svaki je dodir uzajaman: tko dodiruje, istodobno je i dodirnut. Postoji vanjski i unutarnji dodir koji preobražava srce.

Žena nam nadalje simbolizira dinamizam vjere. Ona ustanovljuje nezasluženo i neprihvaćeno zlo, s potrebom i nesposobnošću da ga se oslobodi. Polazi od slušanja Isusa. Slušanje je otvara. Prelazi od razočaranja vlastitom nemoću na pouzdanje u Njegovu moć. Stiže zatim do dodira s leđa da bi se dodir pretvorio u razgovor licem u lice. Kvaliteta vjere je snaga koja je veća od straha. Sastoji se u potpunom povjerenju u Isusa i u njegovu riječ pa i pred smrću. (fač)