NESHVATLJIVA SVETOST (Mk 6,14-29)

Ne smije se, kaže svijet, opomenuti nekog moćnika. Ipak smo na to pozvani. I iz naših usta treba izići: nije dopušteno. Nije to zakonitost. Nije to ni jednostavna osuda. Proroštvo je uvijek prokazivanje grijeha i poziv na obraćenje. Prorok želi spasiti grešnika zbog ljubavi po kojoj izlaže svoj život.

Mi koji smo ljudi dijaloga, i Crkva to želi, ne trebamo međutim postati prilagodljivi i plašljivi. Između ne moći i dužnosti, stoji put duše u njezinoj zrelosti u istini.

Nažalost, brzo se uvjerimo da nismo mi ti koji trebamo dati određena svjedočanstva. Vrlo brzo se odričemo proroštva. Ali to znači, za Crkvu, razvodniti se u bezbrižno življenje i biti prijateljica svih i spasiteljica nikoga.

Ivan Krstitelji nije se libio upozoriti. Nije se bojao reći Herodu: nije ti dopušteno. Svoju dosljednost crpi iz Boga, ne iz ljudi. Osnažen askezom u pustinji i u vatri istinske kontemplacije. Ivan nije moralista. On je svetac koji izriče sud neba. Nije istina da postoji samo jedan moral, kao i jedna geometrija. Nije istina da te riječi nemaju množinu. Morala je više nego jedan, ali istinske svetosti postoji samo jedna. I kao što popustljivi moral ne proizvodi mučenike, tako ih postojana svetost neprestano stvara, po milosti Božjoj. Izbor u životu stiže za svakoga od nas na različite načine.

Mi se bojimo mučeništva. Možda ga smatramo najvećom ljudskom nesrećom. Ali mi svakako trebamo umrijeti. Razlika između smrti i mučeništva stoji u činjenici da je smrt kraj, a mučeništvo je kraj jednoga života. Mučenik doista svjedoči u smrti i iza smrti ljubav koja stoji u počelu njegova života.

Mučenik je ustvari netko tko se sjeća. Sjeća se svojega poslanja pa i pod cijenu života. Naše je poslanje učiniti poznatim Isusa. Svi bi se ljudi trebali raspitivati o Njemu i da se prepuste Njegovu ispitivanju. Tko je za nas Isus? Ilija? Prorok? Ivan Krstitelj? Svi ti religiozni odgovori imaju zajedničku tendenciju da nekoga tko je živ identificiraju s onim tko je već mrtav. I učenici traže Isusa među mrtvima. Zamjenjuju ga s utvarom. Mi ljudi ne možemo dati druge odgovore ako ne one koje držimo u našem sjećanju prošlosti. A ono ne može biti doli ono smrti. Zato svaki naš odgovor ne može doseći Boga, prisutnog i živog.

Zanimljivo je da naše slušanje vrlo često sliči onima koji slušaju a nisu spremni promijeniti se. Tako smo u neskladu s našom savješću. Pripravljamo svaki zločin, pa i onaj koji ne želimo. Svi mi posjedujemo dvosmislene osjećaje. Svi mi činimo zlo koje ne želimo, povučeni u vrtlog igre koja nas uzima za ruku. Nije li često tako s našim slušanjem? Sviđa nam se i ostavlja nas zbunjenima. Hoćemo li se odlučiti slušati ono što čujemo? Riječ, iako nije slušana, korisna je. Odnosi alibi dobre vjere, čineći mogućim obraćenje. Nema odgovora za nas ako ubijamo ili ne slušamo proroka koji naviješta riječ Božju. Nema dijaloga za nas, želeći odgovoriti iz sebe. Čineći tako ostajemo u praznom monologu o već poznatom, zatvoreni nepoznatom. Jedino nas proročka riječ može otvoriti Bogu. (fač)