VRHUNAC NAUMA (Iv 6,52-59)
Evo nas na vrhuncu. Želim reći na vrhuncu nauma, ontološkoga i zato spasenjskog, Boga ljubavi. Na vrhuncu koji se zove „biti jedno s Bićem“. Stići na euharistijsko zajedništvo kao na stanje života. Živjeti euharistijski iz Euharistije.

Isus Krist, „nepodmitljiva ljubav“, postaje „lijek besmrtnosti“ za svakoga od nas, pokvarljive i smrtne. Krist, istinski kruh, postaje „euharistizirano hranjenje“. Mi smo kršćani po Euharistiji uvršteni u „božansku rasu“. Iz toga izvire povijest čudesno spašena, čitava istinita u onoj mjeri u kojoj je vjerno življena. Ne mogu više umrijeti, rekao bi Ambrozije, oni u kojima je Život postao hrana. Samo trebamo radosno hodati iza „pastira koji je i hrana“, osnaženi tim djelom koje ne dolazi iz naše ljudske sposobnosti i čini nas „sutjelesnima“ i „sukrvnima“ Kristu. Trebamo shvatiti, jednom zauvijek, središnju alternativu povijesti svakoga vremena i svakoga pojedinca: živjeti od Krista ili umrijeti bez Njega.

Isus je u središtu tog posebnog ostvarenja. Vodi nas slušatelje, korak po korak, do konačne istine. On nam sam opisuje blaženo stanje onih koji prihvaćaju nebesku hranu. „Tko jede moje tijelo i pije moju krv ima život u sebi“. Ponuda da budemo sutjelesni i sukrvni je sve. Toliko je velika da mi ljudi riskiramo da se izgubimo. Ipak nam je Ljubav neprestano nudi. Nema nam drugoga načina da izbjegnemo smrt osim strastvenoga prianjanja onome koji je Život. Rezultat tog pristajanja je presnažan. Potpuno nova znakovitost života koji postaje postojanje-za-Oca kao ono Kristovo. Također nova znakovitost osobne uzajamnosti koja se uzdiže na dominirajuće prijateljstvo sa samim Kristom. Konačna znakovitost činjenice da ćemo umrijeti koja se preokreće u apsolutni život postaje uskrsnuće.

A u međuvremenu, u ovom svijetu, trebamo uzeti mudrost kao suputnicu života, vjerni i velikodušni težeći pobožnosti, pravednosti i vjeri. Pozvani smo živjeti za Boga u Isusu Kristu. I ovo, u stvarnom svijetu, čini se program nepromišljen, presmion, ali nije. Koliki, danas kao i jučer i sutra, žive kako se pristoji svetima. Ne izdaju i u najtežim prilikama svoje dioništvo nebeskoga poziva. Euharistija ih podržava. Iz nje izvlače snagu Riječi i ostaju sveti narod.

Vrhunac Božjega nauma stiže tako u svijet na najbliskiji način. Kruh svakodnevni je Njegova trajna prisutnost. Bogojavljenja, bogate pokretima i simbolima, završila su. Ljubav je naumila smjestiti se u svakodnevnici dana. I to sa sobom ne nosi nikakvu banalizaciju otajstva. Štoviše, briše banalnost i neznakovitost, jer sve postaje slava i radost i put zajedništva treba se širiti cijelim postojanjem, na sve prilike i na sva djelovanja našega života. Isus nam je darovao nenadmašivo. Na nama je da to shvatimo i živimo. (fač)