Evanđelist Marko (1 Pt 5,5b-14; Mk 16, 15-20)

Evanđelist Marko jedan je od četvorice evanđelista. Odmah na početku svoga evanđelja on navodi njegov sadržaj i cilj, a to je: “Radosna vijest Isusa Krista, Sina Božjega“ (1,1).
Markovo evanđelje je najkraće od četiri evanđelja, ali i najstarije. Marko ne donosi izvještaj o Isusovu djetinjstvu, ne donosi ni Isusov čuveni Govor na gori (što ga Matej potanko donosi!). Marko započinje svoje evanđelje s propovjednikom pokore i obraćenja Ivanom Krstiteljem čiji glas odzvanja u pustinji poput lava. Zato je i simbol ovog evanđelista lav. Na starim slikama on se redovito predstavlja kako sjedi s otvorenom knjigom I guščjim perom za pisanje, a uza nj je krilati lav.

Predmet njegova pisanja tj. sadržaj njegova evanđelja više je usmjeren na ono što je Isus činio nego na ono što je naučavao.              

Sveti Marko koji nosi i drugo ime Ivan, potječe iz Jeruzalema. U kući njegove majke okupljala se mlada kršćanska zajednica. Na prve Duhove, na Petrovu propovijed, Marko je povjerovao i uključio se u kršćansku zajednicu. Bio je nećak apostola Barnabe, i neko je vrijeme pratio Barnabu i Pavla na njihovim misionarskim putovanjima. Između Pavla i Barnabe dolazi do sukoba uoči „drugog misionarskog putovanja“ radi Ivana Marka, jer Barnaba je htio da ga povedu sa sobom. Budući da Pavao više nije prihvaćao Marka kao suradnika, razišao se i od Barnabe.

Marko se potom priključuje apostolu Petru; prati ga na misijskom zadatku, zapisuje njegove propovijedi i na temelju toga sastavlja svoje evanđelje. Evanđelje je napisano na grčkom jeziku. Biskup Papija Hijerapolski (oko 130. God.) spominje da je Marko, kao Petrov tumač,“sve pomno zapisao što je zapamtio, kako riječi tako i Gospodinova djela“.

Zanimljivo da ga Petar u svojoj Prvoj poslanici, što smo čuli, naziva“ sin moj“ (5, 13),što bi značilo da je Marko Petrov učenik ili da ga je on krstio.

Marko će kasnije osnovati crkvu u Aleksandriji, velikom gradu u sjevernom Egiptu i tu će kao biskup podnijeti mučeničku smrt vjerojatno 67. Ghodine. Njegovi posmrtni ostaci preneseni su 828. godine iz Aleksandrije u Veneciju gdje se otada štuju u katedrali sv. Marka. Sv. Marko je patron Venecije.

Markovo evanđelje upućeno je prvotno kršćanima obraćenim s poganstva. Marko je na puno mjesta primoran tumačiti židovske običaje kao i pojedine aramejske riječi i rečenice.

Kad Marko govori o Isusu, on uvijek govori o Isusu kao ljubljenome Sinu Božjem po kome je u svijet došlo kraljevstvo Božje (1,14s.). Isusova riječ moćnija je nego sve dosadašnje, moćnija nego svako zlo; njegova riječ donosi čovjeku spasenje, a konačni je cilj zajedništvo s Bogom.

Danas smo čuli završetak Markova evanđelja, koje on završava nalogom, koji je Isus Krist dao svojima prije negoli je ostavio zemlju. Rekao im je: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se.“

Isusov nalog „pođite...propovijedajte...“ upućen je svakome od nas. Na svakome od nas trebalo bi se vidjeti da smo njegovi, da smo postojani na njegovu putu! On nam i želi kazati. Idite mojim putem, a ja ću iz drugog svijeta podupirati vaše djelo i vaša nastojanja! Neka nas u tome podupre i sv. Marko koji je za Isusa položio svoj život! (faks)