VJEČNO JEDINSTVO (Iv 10,22-30)

Vjerovati ili ne nije teoretsko nego praktično pitanje. Čin vjere je djelo naše slobode u kojoj odlučujemo koji temelj izabrati za vlastito postojanje. Kako bilo da bilo mi ljudi živimo od vjere. Vjerujemo u ono čemu povjeravamo svoj život. Možemo vjerovati u stvari, ideje ili osobe. Ako se ne pouzdajemo u Onoga koji daje život, povjeravamo se svojim idolima koji nam oduzimaju život.

Sin Božji, pa i onda kada Mu ne vjerujemo, ne prekida dijalog s nama, svojom braćom i sestrama. Neprestano nas poziva da Ga nasljedujemo. Svi smo Njegovi. Svi smo predodređeni da budemo sinovi u Sinu.

Ako vjerujemo u Sina kojega je poslao Otac, imamo život vječni. Imamo sami Njegov život koji je On došao staviti svima na raspolaganje. On ne želi da se itko od onih koje Mu je dao Otac izgubi. Njegov je život taj koji pobjeđuje smrt. Ako smo u Njegovu životu nitko nas ne može istrgnuti iz Njegove ruke.

Ruka označuje snagu, moć, sposobnost djelovanja. Dobri Pastir ulijeva povjerenje svojim sljedbenicima. Njegova ruka, koja je ista onoj Očevoj, djelotvorno nas brani od lopova, razbojnika i vukova. Istina, podnijet ćemo skandal Njegove smrti i poteškoća koje ćemo susresti na svojem životnom putu. Ali nas Uskrsli skuplja poslije Uskrsa. Samo vjerujući u Uskrsloga shvaćamo da je Njegova ruka svemoćna, ukoliko je pribijena na drvo križa. Moć Oca i Sina, naklona nama, moćnija je od svakoga lopova i razbojnika.

Ako prihvatimo taj uzvišeni dar, Trojstvo silazi i nastavlja stvarati čuda ljubavi u svijetu. Tada naša povijest postaje „prispodoba trinitarnog života“. No, potrebno je da se ljubav ne ohladi. Ne možemo našu religiju svesti na vanjsku praksu iz poslušnosti, u strahu od gospodara koji nam nameće svoju volju. Možda je jedan od glavnih uzroka ravnodušnosti danas u činjenici da se Evanđelje veoma često propovijeda i živi kao neka religija među inima. Naša je vjera osobni odnos s Isusom Kristom koji se ostvaruje samo u ljubavi. Tada je slušanje ljubljenje. Ljubljenje je slušanje. Sve postaje život unutar slave.

Mi ne možemo zaboraviti ime koje nosimo. Mi smo kršćani. Mi smo Kristovi, koji je jedno s Ocem. Otac i Sin su puno zajedništvo ljubavi. Jedincato postojanje i djelovanje, shvaćanje i ljubljenje. To je otajstvo Boga koji je „jedan“, ali ne sam. To je savršeno jedinstvo ljubavi između Oca i Sina.

To neizmjerno bogatstvo koje Bog ima po svojoj naravi mi možemo postići po ljubavi. Ako ljubav Oca i Sina prodre duboko u našu osobu, upoznat ćemo se u našim nadama i idealima. Shvatit ćemo vlastite darove i otajstvo svojega života. Postat ćemo Njegovi učenici pa ćemo i drugim ponuditi mogućnosti koje nam je Bog podario. (fač)