PROROŠTVO LJUBAVI (Iv 13,16-20)

Naša je povijest, malena i velika, osobna i sveopća, put da vidimo i da promišljamo slavu koju nam je Bog predvidio. Nažalost, naše slike o Bogu, nepotpune ili štoviše pogrešne, zaprečuju taj put. Svatko od nas djeluje prema slici koju imamo o sebi, koja zapravo odgovara onoj koju imamo o Ocu.

Uzrok naših zala nije naša volja da budemo kao Bog. Stvoreni smo na Njegovu sliku i priliku. Bog želi da budemo savršeni kao On. Naš grijeh leži u našem krivom načinu mišljenja Boga. Povjerovali smo riječima zmije, koja nam Ga predstavlja kao neprijatelja. Sin, služeći nama ljudima i zapovijedajući nam da Ga nasljedujemo, vraća nas istini. Bog je neuvjetovana ljubav koji stavlja vlastiti život u služenje nama ljudima. Njegova slava se objavljuje s križa gdje je očito svima, na nedvojben način, koliko je On ljubio svijet.

Jedina istinska slika Oca je ona koju nam je pokazao Isus. Za nas je Gospodin gospodar, drugi su njegovi robovi. Isus je međutim Gospodin svih jer je rob svih. On poziva sve da budu veliki kao On. Istinska veličina je ona služenja. Svaka druga veličina je prazna u samoj sebi i zaglupljuje onoga tko je traži. Ismijava onoga tko ne shvaća obmanu. Škodljiva je onome tko joj podnosi čine. Nijedna ovozemaljska veličina ne može reći „Ja jesam“. Samo Bog to može reći jer je konkretan i dosljedan.

Kršćanin koji želi biti kao velikani svijeta, nije shvatio tko je Gospodin. Euharistija prevrće tobožnje poslove koji gospoduju društvom, čineći mogućim novi način življenja, potpuno lijep i ljudski. Mučenje egoizma zamjenjuje sloboda uzajamnog služenja. Pohlepno posjedovanje zamjenjuje nesebično darivanje. Euharistija je konačno oslobođenje koje vraća nama ljudima naše dostojanstvo sinova Božjih.

Naše se blaženstvo sastoji u tome da postanemo Euharistija. Blaženi smo ako sve činimo Njemu na spomen. Ali to ne možemo činiti ako to prije ne poznajemo. Ako ne učinimo euharistijsko iskustvo. Mi redovito činimo ono što znamo. Mi još ne znamo, niti činimo ono što Isus čini. Blagujemo Njegovo tijelo, ali i petu na Njega podižemo. Jedemo Njegovo tijelo a ostajemo grešnici. Štoviše, željeli bismo da ni Gospodin to ne čini. Plaši nas tolika ljubav. No, Gospodin, dajući svoj život za nas dok još bijasmo grešnici, pobjeđuje laž koja nas je udaljila od Njega. U blagovanju Njegovog zalogaja bivamo ponovno prihvaćeni i oslobođeni za istinu.

Nas zadivljuje to proroštvo ljubavi. U sebi priznajemo da je sluga veći od gospodara, ali u konkretnosti života smo više gospodari nego sluge. U stvarnom se životu nismo izjednačili s Isusom Kristom. Još uvijek ne živimo od Njega. Ne živimo od Njegova prinosa, potpunog darivanja sebe Bogu i nama ljudima. Shvatimo konačno da je jedina veličina ona koja proizlazi iz Njegove ljubavi. (fač)