POBJEDA PRISUTNOSTI (Iv 14,1-6)

Uznemirenje se učenika rađa iz straha Isusove odsutnosti. To je strah koji svatko od nas u sebi nosi. Odsutni se kao takav suprotstavlja prisutnom. Prisutni je sinonim življenoga života. San, na primjer, nije prisutnost niti od njega tražimo da to bude. Ali obitelj, dakle otac i majka, stvarnosti nazočne i vjerne, prisutnost su i tražimo da to budu i da traju. Naše postojanje je prisutnost. Suprotno prisutnosti je odsutnost i muči nas.

Isus je za svoje učenike, od onoga trenutka kada su upitali „gdje stanuješ?“ i kada su izjavili „Ti imaš riječi života vječnoga“, postao prisutnost-koji-čini-da-žive. Njihovo se srce uznemiruje na samu pomisao da bi On mogao izići iz njihova života. Kao da ponavljaju Izraelovu tužaljku: „Gospodine, ne napuštaj nas!“ I On, koji je došao želeći ostati s njima „u sve dane do svršetka svijeta“, svojim ih odgovorima uvjerava. Ali Njegovo uvjeravanje je božansko. Izlazi iz granica sitnih, malih garancija i kratkih ljudskih proporcija. Zemlja nije mjesto Boga koji je postao čovjekom. Ali isto tako nije ni za nas ljude koji smo oboženi u Bogu. Istina, mi stavljamo smrt kao konačno obzorje našega postojanja. Ali, naše konačno odredište nije zemlja, nego nebo.

„Idem pripraviti vam mjesto!“ Učenici bi se trebali pouzdati u takvo obećanje, budući da ga izriče sami Isus. Ali njihovo je srce nesigurno, nemirno. Još nisu raspoloživi prepustiti se vjeri.

„Ne znamo kamo ideš“, izjava je rječita. Jednostavno se boje da će ostati sami. Na taj strah, toliko puta i naš, Gospodin ne odgovara ljudskim argumentima. Poziva ih na vjeru, opisujući sebe kao put, istinu i život. Isus i ovaj put ide iznad naših ljudskih dimenzija. On ne govori metaforički, nego govori u istini. Metafora je retorička figura. Ona ne izriče stvarnost stvari. Svi znamo da govoreći „u srcu ljeta“ ne mislimo na nijedno istinsko i konkretno srce, nego je to jednostavno izričajna slika. Tako nam neki čovjek može reći: „Ja sam vaš put. Ja sam vaša cesta, budućnost“, ali samo kao izričaj. Sve je to metafora.

Isus međutim nije nipošto metaforičan. On govori stvari onako kako stoje. Potrebno je misliti kao da bismo posjedovali istinu o nama i o životu. Potrebno je imati Njegovu milost da bismo bili živi. Potrebno je hodati u poslušnosti Njegovoj volji da bismo ušli u Kraljevstvo. Konkretnost koju On usvaja u svojem govoru je upečatljiva. Sami učenici shvaćaju i ne. Ipak, da su shvatili Njegove riječi, u njihovu istinskom značenju, njihova bi tjeskoba odmah prestala.

To je istinska pobjeda prisutnosti. Ona će u povijesti postati Euharistija i milost. Ali za nas kao i za učenike, uvijek postoji mogućnost da se bojimo i da sumnjamo, izvlačeći se iz prisutnosti vjere. Neka nam se to ne dogodi, jer Isus je živ. (fač)