ISUS IKONA (Iv 14,7-14)

Mi ljudi doista ne znamo što nam je dovoljno. To nam lijepo pokazuje apostol Filip. On već živi Onoga o kojemu tvrdi da mu Ga je dovoljno vidjeti, ali to ne opaža. Čini se neka igra. Može postati neka drama.

 

Filip želi vidjeti Oca. Ali ne opaža da se u Isusu iz Nazareta Otac učinio prisutnim i vidljivim posredstvom djela koje sam Isus ispunja. Dakle, što je vidio do tog trenutka? Isusova je reakcija spremna. Božanski zahtjev želi da odmah bude prepoznat.

„Tko vidi mene, vidi i Oca.“ Pouka je i za nas.

Ako je Isus Krist, tada je poslan od Oca i Otac je prepoznatljiv u Njemu. Ali potrebno je sačuvati vezu između Isusa i Krista. Kada se prekine ta veza u korist samoga Isusa, riskiramo da upadnemo u ono što se danas naziva Isusologija. Govor o Isusu koji ne vodi računa o Njegovom božanstvu. Stara i nova opasnost, koja seže do Filipove kratkovidnosti.

Isus je spreman pomoći nama učenicima. On poznaje samoga sebe potpuno u svojem pogledu ljubavi prema Ocu. U svojem pogledu ljubavi na Oca, Isus vide da mu je Otac dao sve što jest, sve ono što ima i da je taj dar potpuno uzajaman. Sve su moje stvari tvoje, i sve tvoje stvari su moje.

Isus zato poziva učenikovo oko, i ono svakoga od nas, da progleda preko razvidnosti ljubavi koju on odašilje i koja se ostvaruje u dobrim djelima. To je put prepoznavanja. Vidjeti Isusa, znači vidjeti Oca. Isusu nije na srcu „apsolutna kristocentričnost“. On se neprestano pokazuje kao Sin Oca i poslan od Oca. Nalazimo se pred ograničenjem naše sposobnosti da shvatimo taj jezik. Ograničenost je nadvladiva u vjeri.

„Tko vidi mene vidi i Oca“. Naša bi logika rekla: ne možemo odjednom vidjeti nego jednu osobu. Nijedan se identitet ne može pobrkati s nekim drugim identitetom. Ali, Isus nas ne želi uvući u pomutnju. Jednostavno nam nudi bogatstvo trinitarnog života, koji, veoma različit od našega, posjeduje intimnost, odnose i su-prisutnosti ljubavi, originalne i apsolutne. Svi mi trebamo shvatiti: primajući Isusa odozgor mi nismo primili samo Njega, koji je već sam po sebi neprocjenjivi dar. Primili smo ustvari božansku ljubav Oca koji je toliko ljubio svijet da nam je dao svoga Jedinorođenca. Samo u potpunom razumijevanju tog otajstva velikodušnosti i prisutnosti, u stanju smo shvatiti potpunost objave, puninu onoga što će postati povijesno kršćanstvo.

Veoma nam pristaje ova pouka. Lako nam je „izrezati“ Isusa, potpuno neopravdano, iz Njegovog povijesnog suznačja. Lako nam od je Njega učiniti poštena čovjeka ako smo poštenjaci, političara ako smo političari, osporavatelja ako smo bundžije, revolucionara ako smo revolucionarni, i tako dalje, ostajući u ljudskoj mjeri. Ali smo na taj način poništili Njegovu narav da bude ikona, znak, viđenje. Istinska vjera izbjegava takva ograničenja i svaki se dan uranja u potpunoga Isusa, jedincatoga spasitelja, poslana od Oca. (fač)