Činimo malo, ali činimo to nepodijeljena srca. Ne činimo ništa, ako nismo pozorni. Činimo stvari s pozornošću. Bolje nam je pričekati koji trenutak, prije nego što nešto učinimo na nehajan način. Odgodimo posao, susret, razgovor, ako ne idemo tome čitavim bićem. Je li još uvijek molimo, ako molimo rastresena srca?

Koja je zapovijed najveća? Koja je prva? Koja je najvažnija? Sva tri ova pitanja nalazimo u Novom zavjetu, na tri različita mjesta i s tri različita odgovora. U poslanici Efežanima čitamo: „Poštuj svoga oca i majku, to je prva zapovijed!“ To nas može iznenaditi ako znamo da među deset Božjih zapovijedi, ta zapovijed nije na prvom, nego na četvrtom mjestu. Ipak nam nešto važno govori.

Na kraju pripovijedanja o stvaranju neba i zemlje, sa svim što ono sadrži, vidimo Boga koji časti sedmi dan. „Bog blagoslovi sedmi dan i posveti!“ (Post 2,3). Ima li taj blagoslov ikakvu važnost za nas danas? Blagoslov je u središtvu Božjeg nauma.

Razmjena riječi, misli, stajališta i čuvstvenih stanja, dio su naše svakodnevnice. Stoga nas ne treba čuditi da je riječ dijalog postala veoma privlačna i znakovita.

Kao što se tama raspršuje i nestaje kada grane sunce, tako se događa duši koja se baci na koljena, moleći u prisutnosti Prvesvetoga. Sve nam je darovano zahvaljujući mogućnosti da se bacimo na koljena pred svojim Bogom. Stoga je sv. Franje mogao reći: „Tko zna klanjati, nema više zabrinutosti!“