Nama se riječ posvetiti može činiti premalo suvremenom, ali ona posjeduje neizrecivu snagu. Posvetiti označava proces, djelovanje. Postavimo sebi temeljno pitanje: tko je subjekt posvećenja? U svetopisamskim izričajima riječ je o posvećivanju Božjeg Imena ili dopuštenju da Bog bude Bog u svojoj posvećujućoj veličanstvenosti.

Sve je sakrament, jer sakrament nije drugo doli oblik u kojem se Bog i mi ljudi susrećemo. Štoviše, i „ništa“ je moguće za taj otajstveni susret. Prisjetimo se Vazmene noći. Đakon, u noći Pashe, pjeva hlaspjev uskrsnoj svijeći

„Ti si Krist!“ „Ovaj čovjek je doista Sin Božji!“ „Da, Gospodine, ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji koji dolazi na svijest!“ Ovo su klasične ispovijesti vjere koje nalazimo u Evanđeljima. Mnogi psalmi sadrže slične izričaje vjere, kratke i jasne: „Pomoć mi dolazi od Gospodina, koji je stvorio nebo i zemlju!“

Ako želimo dati dubinu svojem umijeću ljudskog življenja, nužno nam je posvetiti se onom ponašanju koje Sveto pismo naziva strah Božji. Svijet u kojem potpuno nedostaje dimenzija straha Božjega je svijet doista užasan. Ovo je doista čudnovato.

Abba je aramejska riječ. Isus je redovito rabi u svojem obraćanju Bogu i Ocu. Posebno je dirljiv zaziv „Abba! Oče!“ u propovijedanju muke, dok Isus u Gestemaniju upoznaje i proživljava smrtnu tjeskobu. Isus, u napuštenosti i očaju, s apsolutnim pouzdanjem prepušta se Bogu. Zove ga i jest „Abba“, Tata, jedincati temelj njegova života. Zato je on istinski Sin.