Prorok Mihej živio je u vrijeme judejskih kraljeva Jotama, Ahaza i Ezekije. Vladanje tih kraljeva pokriva razdoblje od 740. do 687. god. pr. Kr. To je vrijeme kada je asirski kralj Tiglat-pileser III. 732. godine sa svojom vojskom osvojio Damask, a deset godina kasnije (722.) i Samariju, prijestolnicu Sjevernog izraelskog kraljevstva.

Tri puta postavljeno pitanje „Što nam je činiti?“ i Ivanovi odgovori na to pitanje posebnost je Lukina opisa djelovanja Ivana Krstitelja. Prvi put to pitanje Ivanu postavlja mnoštvo. Pojam mnoštvo u ovom slučaju odnosi se na obični narod koji se, za razliku od svojih civilnih i religijskih vođa pokazao otvorenim prema Ivanovu, a kasnije i Isusovu propovijedanju.

Taj sveti i grešni čovjek zove se Mojsije. Na zemlji ga je Bog gledao licem u lice, i razgovarao s njime kao što čovjek razgovara sa svojim prijateljem. Kad je pogriješio, zapovijedio mu je da umre, ali ga u smrti nije napustio.

Knjiga proroka Baruha djelo je nepoznata autora, a pripisana je poznatoj osobi, suradniku proroka Jeremije koji je živio i djelovao u vrijeme razorenja Jeruzalema i početka babilonskog sužanjstva. Raspon mogućeg nastanka Baruhove knjige jest od 300. g. pr. Kr. pa čak sve do 70. god. poslije Krista.

Na svetkovinu Svih svetih čita se početak Isusova govora na gori tj. blaženstva koja, školski rečeno, spadaju u književnu vrsti koja se po grčkoj riječi makarios (blažen) naziva makarizam. To je mudrosni oblik poučavanja i uvjeravanja pozitivnim načinom govora, koji u tamnim i lošim stranama životnim stvarnosti vidi usmjerenost prema svjetlu i dobru.

Na prvu nedjelju došašća nastavljamo u crkvi slušati biblijske odlomke koji govore o drugom Kristovu dolasku. U prvom čitanju iz proroka Jeremije govori se o Davidovu izdanku koji će uspostaviti konačnu pravdu. Kao kršćani možemo taj tekst čitati već i u odnosu na Kristov prvi dolazak, to jest njegovo utjelovljenje i čitav njegov zemaljski život u kojem je propovijedao blizinu Kraljevstva Božjega.

Od tri Isusova navještaja muke, smrti i uskrsnuća prvi navještaj popraćen je poukom o nasljedovanju, a  drugi i treći o služenju. Taj podatak govori koliko je Isusu stalo do toga da pouči svoje učenike kako je služenje sastavni dio nasljedovanja njegova evanđelja. U dvije pouke o služenju Isus u prvoj stavlja u središte osobu kojoj je potrebno služenje drugih ljudi, a u drugoj pouci u prvi plan stavlja onoga tko služi.