Dvadeset i četvrto poglavlje knjige Sirahove donosi poemu o personificiranoj mudrosti. U današnjem prvom čitanju najprije čitamo kako mudrost stupa na govornicu pred svojim narodim. Potom slijede stihovi o ulozi mudrosti u stvaranju, i njezinu traganju za mjestom gdje će se nastaniti da bi se konačno po zapovijedi Stvoriteljevoj nastanila „u Jakovu“ to jest u Izraelu, Božjem izabranom narodu.

Evanđelje po Luki sa svom jasnoćom tvrdi kako je Marija začela po Duhu Svetom i potom rodila dijete Isusa. Stručno rečeno, Isus nije imao biološkog oca, nego je njegovo začeće plod posebnoga Božjeg zahvata. Stoga i u Isusovu rodoslovlju evanđelist Luka obazrivo navodi da je on bio, kako se smatralo, sin Josipov, (Lk 3,23).

Knjiga proroka Baruha djelo je nepoznata autora, a pripisana je poznatoj osobi, suradniku proroka Jeremije koji je živio i djelovao u vrijeme razorenja Jeruzalema i početka babilonskog sužanjstva. Raspon mogućeg nastanka Baruhove knjige jest od 300. g. pr. Kr. pa čak sve do 70. god. poslije Krista.

Prorok Mihej živio je u vrijeme judejskih kraljeva Jotama, Ahaza i Ezekije. Vladanje tih kraljeva pokriva razdoblje od 740. do 687. god. pr. Kr. To je vrijeme kada je asirski kralj Tiglat-pileser III. 732. godine sa svojom vojskom osvojio Damask, a deset godina kasnije (722.) i Samariju, prijestolnicu Sjevernog izraelskog kraljevstva.

Na prvu nedjelju došašća nastavljamo u crkvi slušati biblijske odlomke koji govore o drugom Kristovu dolasku. U prvom čitanju iz proroka Jeremije govori se o Davidovu izdanku koji će uspostaviti konačnu pravdu. Kao kršćani možemo taj tekst čitati već i u odnosu na Kristov prvi dolazak, to jest njegovo utjelovljenje i čitav njegov zemaljski život u kojem je propovijedao blizinu Kraljevstva Božjega.

Tri puta postavljeno pitanje „Što nam je činiti?“ i Ivanovi odgovori na to pitanje posebnost je Lukina opisa djelovanja Ivana Krstitelja. Prvi put to pitanje Ivanu postavlja mnoštvo. Pojam mnoštvo u ovom slučaju odnosi se na obični narod koji se, za razliku od svojih civilnih i religijskih vođa pokazao otvorenim prema Ivanovu, a kasnije i Isusovu propovijedanju.

Taj sveti i grešni čovjek zove se Mojsije. Na zemlji ga je Bog gledao licem u lice, i razgovarao s njime kao što čovjek razgovara sa svojim prijateljem. Kad je pogriješio, zapovijedio mu je da umre, ali ga u smrti nije napustio.