Jesmo li više zahvaćeni radošću ili žalošću? Svijet u kojem živimo želi da nas zahvati žalost. Novine nam govore o prometnim nezgodama, ubojstvima, samoubojstvima, sukobima među pojedincima, skupinama i narodima. Dalekovidnica ispunja naš um slikama mržnje, nasilja, i uništenja. Predlaže nam da se ponašamo kako nas volja. Što se luđe ponašamo, to bolje.

Život je nezamisliv bez žrtava. Žrtvuje se vlastiti život ili život drugoga. Svaka odluka, svaki izbor, odricanje je od nečega. I život, u obitelji, u društvu, donosi mnoga odricanja. Sukobljavaju se naše želje, planovi, zamisli. Sve to ima središnju ulogu u razvoju osobe.

Trebamo naučiti živjeti svaki dan, svaki čas, svaki trenutak, kao novi početak. Bog nam svaki dan daje živjeti. Daje nam mogućnost da se okrenemo od sumnje i ispraznog mozganja. Daje nam šansu da se izliječimo od ranjenog sjećanja i zaokupljanja samima sobom. Svaki je dan jedinstvena mogućnost da učinimo nešto novoga.

Danas se stalno naglašava da aktualnom kršćanskom životu nedostaje dublja duhovna dimenzija, a da silno obiluje riječima. Jaki smo na riječima. Previše bučimo. Postali smo površni. Događa nam se kriza unutrašnjosti. Nedostaje nam duhovni život. Zatvaramo se u same sebe. Stvaramo život na rubu. Ne prihvaćamo preispitivanje vlastitih unutarnjih struktura. Tada u nama umire sposobnost da na nas utječe Duh.

Mnogo je vrata, ali samo su jedna kućna. Puno je putova da se izgubimo, ali samo je jedan koji nas vodi cilju. Tisuće su stabala, ali samo jedno daje plod života. Isus je vrata ulaska u Kraljevstvo Božje. On je put koji vodi životu. On je dobar plod dobroga stabla.

U svojem životu susreli smo i susret ćemo lažne proroke. Proroke vrata koji nas uvode u prostore koji nam se ne pristoje. Proroke putova koji nas vode u stranputice. Proroke loših plodova koji kvare naš apetit i uništavaju naše zdravlje, tjelesno i duhovno. U našem prostoru i vremenu ne postoje samo lažni proroci koji govore pogrešne stvari, nego i oni koji ne čine ono što govore.

Dvije su stvarnosti s kojima se susrećemo kroz život: bolest i smrt. To su trenuci u kojima nam je potrebna nepokolebljiva vjera, poput Jairove. On je pristupio Isusu iskrenim srcem i dubokom vjerom da može podariti život i zdravlje njegovoj kćeri. Vjerovao je da bolest i smrt nemaju posljednju riječ. I bi mu kako je vjerovao….

Evanđelje donosi dobro poznatu pripovijest: Apostoli su u lađi koju je zadesila oluja. Izbezumljeni su i preplašeni. Isus je spavao. Probude ga. On ustaje i zapovijeda bijesnom moru, i nastaje „velika utiha“, a zatim pita zbunjene učenike: "Kako nemate vjere, što ste bojažljivi?"
Ovaj evanđeoski događaj često promatramo kao doživljaj nemirna i nespokojna života, osjećaj Božje odsutnosti. Pitamo se: „zašto Isuse mirno spavaš dok lađu moga života lome valovi teški, veliki i bolni“? I onda, kad se najmanje nadamo uzburkano se more smiri… I čujemo Isusov glas: Zašto si sumnjao da sam uza te…