Sakramenti su znakovi Božje ljubavi upućene čovjeku. Najveća Božja ljubav očitovana je u darivanju vlastitoga Sina Isusa Krista, koga je poslao na svijet da živi, umre i donese spasenje svakom čovjeku. Preko sakramenata Krist je i dalje prisutan u svojoj Crkvi.

  Riječ "sakrament" latinskog je porijekla, a znači približno isto što i grčka riječ "misterij", "sveta tajna" ili "otajstvo".

  Sakramenti su vidljivi znakovi, ustanovljeni od Isusa Krista, koji nam daju nevidljivu milost.

 

Da su vidljivi znakovi očitovano nam je u životu Isusa Krista, koji je za svoga života bio svima vidljiv na zemlji. No, htio je da i nakon svoga uzašašća ljudima ostane vidljiv. Stoga je ustanovio Crkvu i u njoj vidljive znakove (sakramente) po kojima je on neprestano vidljiv i prisutan među ljudima. Kad se dijele pojedini sakramenti, upotrebljavaju se razne tvari - materije (voda, vino, kruh, ulje...) i izgovaraju odgovarajuće riječi. Te tvari i te riječi jesu vidljive i to su vidljivi znakovi u sakramentima. To sakramente čini vidljivim znakovima.

  Sakramenti daju nevidljivu milost. Ono što je u sakramentima vidljivo jesu znakovi. Ti znakovi onima koji ih primaju daju nevidljivu milost Kristovu. Tu milost ne možemo vidjeti. Milost je izvanredni Božji dar po kojemu Bog daje čovjeku svoj božanski život, tj. samoga sebe, i čini ga svojim djetetom. Milost se dijeli na posvetnu i djelujuću (ili djelatnu).

  Posvetna milost jest trajni Božji dar po kojemu Bog prebiva u nama kao u hramu. Bog je po toj milosti u nama i mi postajemo Bogonosci. On po toj milosti ostaje u nama sve dok ne učinimo neki teški grijeh.

  Djelujuća milost jest trenutni Božji dar koji nam pomaže da činimo dobra djela i da se čuvamo grijeha. Sakramenti krštenja i ispovijedi daju posvetnu milost, a sve ostale sakramente moramo primiti u posvetnoj milosti.

  Ima sakramenata koji u nas utiskuju neizbrisivi pečat, biljeg, i zato se mogu samo jednom u životu primiti. To su krštenje, potvrda, sv. red i ženidba. Svi drugi ne ostavljaju na nama takav trajni pečat pa ih primamo više puta (pričest, ispovijed i bolesničko pomazanje).

  Sedam svetih sakramenata dijelimo na tri dijela: sakramenti inicijacije (krštenje, potvrda, euharistija), sakramenti ozdravljenje (ispovijed i bolesničko pomazanje) i sakramenti u službi zajednice (svećenički red i ženidba).

KRŠTENJE

  Krštenje je prvi i temeljni sakrament Crkve, "vrata" u Kristovu zajednicu. Isus je rekao: "Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se". Ovaj sakrament nas čisti od istočnoga grijeha kao i od svih drugih grijeha i daje nam posvetnu milost te po njemu postajemo djeca Božja, braća Kristova, članovi Crkve i baštinici Neba. Onaj tko nije primio krštenje ne može primiti ni jedan drugi sakrament.

  Krštenje je vidljivi znak da postajemo slični, "suobličeni" Isusu Kristu, prvom Božjem odabraniku, slični Kristu u njegovoj smrti, ukopu i uskrsnuću. Stoga su kršćani od davnine krštenje najsvečanije slavili redovito u vazmenoj noći između Velike subote i Uskrsa, kad Crkva slavi Kristov vazam (Pashu), tj. njegov prijelaz s ovog svijeta k Ocu po smrti i uskrsnuću. Krštenikov prolaz kroz smrt, ukop i uskrsnuće s Kristom lijepo simbolizira uronjavanje krštenika u vodu.

  Tri su vrste krštenja: vodom, krvlju i željom, a sam obred krštenja vodom može biti na dva načina: uranjanje i polijevanje. Krštenje krvlju jest mučeništvo podneseno zbog vjere kod osobe koja nije krštena vodom. Krštenje željom jest onda kad se netko želi krstiti ali ga smrt ili nešto drugo spriječi. Dakle, mučeništvo ili želja nekrštenih osoba da se krste imaju iste učinke kao i krštenje vodom.

  OBRED KRŠTENJA

  • Da bi se netko krstio, on mora izraziti ŽELJU da bude kršten. Zato u obredu krštenja svećenik i pita kandidata: “Što tražiš od Crkve Božje?” Odgovor je: “Krštenje.” Kod krštenja male djece njihovu želju za krštenjem izražavaju njihovi roditelji i kumovi koji time preuzimaju dužnost da svoju djecu odgajaju u vjeri.

  • Zatim krštenik sluša BOŽJU RIJEČ. Njome ga Bog poziva na vjeru i obraćenje. Snagom te riječi Bog iznutra obraća njegovo srce. Odrasli krštenici pripremaju se na krštenje i slušaju Božju riječ kroz dulje vrijeme, kako bi njihova vjera i obraćenje dovoljno sazreli. To se vrijeme zove "katekumenat".

  • Obraćenje i vjeru krštenici izražavaju ODREKNUĆEM "SOTONE" - odbacuju zlo i Zloga (đavla), grijeh i praznovjerje - te ISPOVIJEŠĆU VJERE kojom se neopozivo opredjeljuju za Boga u Isusu Kristu. Svakom je kršteniku za krštenje nužna vjera. Mala djeca ne mogu imati osobne vjere, zato se ona krste u vjeri svojih roditelja, kumova i cijele Kristove zajednice. Da bi roditelji mogli valjano ispovjediti vjeru za krštenje svoga djeteta, često će im biti potrebno da se ponovno i sami potpunije dadnu uputiti u vjeru slušanjem i razmišljanjem Božje riječi pod vodstvom službenika Crkve (župnika, katehete).

  BITNI ČIN KRŠTENJA jest trostruko pranje vodom - bilo uranjanjem bilo polijevanjem - uz riječi: JA TE KRSTIM U IME OCA I SINA I DUHA SVETOGA.

  Redoviti krstitelj je svećenik (ili đakon). U izvanrednim i hitnim slučajevima može krstiti svatko tko zna što je krštenje i voljan je krstiti krštenika. Katolička vjera zato ne pozna i ne dopušta prekrštavanja. Čovjek koji vjeruje i želio bi se krstiti a ne može, kršten je već  željom. Tko nekršten mučeništvom posvjedoči svoju vjeru kršten je krstom krvi.

  • Obredi poslije pranja vodom označuju:

  - Mazanje krizmom označuje da krštenik postaje pomazanik s Kristom-Pomazanikom (Mesijom), suradnik u njegovoj "proročkoj", "svećeničkoj" i "kraljevskoj" službi.

  - Bijela haljina znak je novoga krštenikova dostojanstva (krštenjem postajemo "Božji sinovi") i znak njegove krsne nevinosti po oproštenju grijeha - ali i znak njegove obveze da odsada živi neokaljano po uzoru na Isusa Krista koji nije počinio zla.

  - Krsna svijeća se pali na uskrsnoj svijeći koja gori kod krštenja a označuje prisutnost Isusa Krista - Uskrsloga. On je svjetlo i putokaz za novi život krštenika i izvor svega što nam se dariva po krštenju.

  - Obred "Efeta", tj. obredno otvaranje krštenikovih ušiju i usta simbolički pokazuje da je krštenik stupio u novi odnos s Bogom: odsada će njegov život biti neprestano i pomno slušanje Božje riječi te spremno odazivanje toj riječi; (takvo će ga slušanje Božje riječi osposobljavati da za ljude može pronalaziti "prave riječi").

  Krsni kumovi su svjedoci i jamci za vjeru krštenika pred kršćanskom zajednicom i predstavnici kršćanske zajednice pred krštenikom; suradnici i pomoćnici roditeljima u kršćanskom odgoju krštenika, osobito uzornim kršćanskim životom.

  Svake godine u Vazmenoj noći slavimo spomen svoga krštenja. Zato te noći obnavljamo svoja krsna obećanja: odričemo se đavla i ispovijedamo vjeru. To činimo i u nekim važnim trenucima svoga kršćanskog života: kod potvrde (krizme), kod prve pričesti, kod popudbine, na misijama i sl.

  Krsno opredjeljenje za Krista je neopozivo, ono trajno određuje i usmjeruje naš život, ako ga nevjerom i zlim životom ne pretvorimo tek u otvorena vrata od kojih dalje nismo ozbiljno koraknuli. 

  

POTVRDA - KRIZMA

  Potvrda - Krizma je sakrament Duha Svetoga kojega može primiti samo krštena osoba jednom u životu. Po ovom sakramentu krštenik prima puninu dara Duha Svetoga da bi svojim životom i vjerom svjedočio živu prisutnost Isusa Krista. Riječ potvrda jest prijevod lat. riječi confirmatio, a ova dolazi od glagola confirmare što znači "učvrstiti", "ojačati".

  Primiti Duha Svetoga znači primiti Duha Branitelja i Tješitelja, treću božansku osobu Presvetog Trojstva, koga nam je Isus poslao. Po njemu imamo zaštitu u cijeloj Crkvi i uvodimo se u cjelokupnu istinu koju je Isus svojim životom čovjeku objavio. Duh Sveti jest Duh Oca i Sina. To je veza, vječna ljubav između Oca i Sina. Uloga Duha Svetoga posebno je bila vidljiva u prvoj Crkvi. Snagom Duha Svetoga apostoli su neustrašivo propovijedali Isusov nauk - Evanđelje, činili su čudesne znakove i mnoge su obratili da prigrle puninu spasenja darovanu po Kristu.

  Da bi netko mogao pristupiti potvrdi, treba biti: kršten, u stanju milosti (tj. u prijateljstvu s Bogom i ljudima), prikladno poučen i kadar obnoviti krsna obećanja.

  U krštenju krštenik prima po prvi put Duha Svetoga a puninu Duha postiže u sakramentu potvrde. U ovom sakramentu prima sedam darova Duha Svetoga: mudrost, razum, savjet, jakost, znanje, pobožnost i strah Božji. Te darove Crkva smatra redovitim darovima Duha Svetoga, a izvanredni darovi nazivaju se karizme. Karizma je posebni dar koji se daje pojedincima za dobro cijele Crkve.

  Primiti sakrament potvrde - krizme znači biti spreman to posvjedočiti u životu i to:

  - javno se priznavati vjernikom,

  - ići redovito u crkvu,

  - redovito pristupati sakramentima,

  - redovito moliti,

  - ljubiti i pomagati svoje bližnje,

  - stjecati vjersko znanje (ići na vjeronauk),

  - čuvati se grijeha.

  Sakrament krizme redovito podjeljuje biskup, a kao izvanredni djelitelj može biti i svećenik kojem to dozvoli biskup.

  Sam obred sakramenta krizme obično se dijeli u zajedništvu sa sakramentom svete mise ili euharistije i to nakon evanđelja i homilije.

  Obred krizme sastoji se od tri dijela:

  - obnova krsnih obećanja kojom se krizmanici opredjeljuju za život u vjeri.

  - polaganje ruku koje prati molitva. Ispruženih ruku nad sve potvrđenike biskup moli molitvu:

  Svemogući Bože, Oče Gospodina našega Isusa Krista!

  Ti si ove sluge svoje

  nanovo rodio vodom i Duhov Svetim

  i od grijeha ih oslobodio.

  Pošalji, Gospodine, na njih Duha Svetoga Branitelja;

  daj im duha mudrosti i razuma,

  duha savjeta i jakosti,

  duha znanja i pobožnosti;

  ispuni ih duhom svoga straha.

  Po Kristu Gospodinu našem. Amen.

  - pomazanje svetom krizmom (svetim uljem) - nakon polaganja ruku i molitve svaki pojedini krizmanik u pratnji svoga kuma dolazi pred biskupa. Biskup polaže ruku nad krizmanikovu glavu, maže ga svetim uljem praveći mu na čelu znak križa. Pri tom biskup izgovara krizmanikovo ime i govori:

  Biskup: N. primi pečat dara Duha Svetoga.

  Krizmanik: Amen.

  Biskup: Mir tebi.

  Krizmanik: I s duhom tvojim.

  Ovim je potvrđenik zauvijek "obilježen" Božjom ljubavlju i svojim obećanjem da će biti vjernik. Taj je "biljeg" pred Bogom "neizbrisiv".

  Potvrđenike prate i predstavljaju biskupu kumovi. Budući da su kumovi pomoćnici i predvodnici u kršćanskom životu potvrđenika, osim što će mu biti prijatelji na koje će potvrđenik uvijek smjeti računati oni valja da se ističu i uzornim kršćanskim životom:

  - da budu dovoljno zreli za tu zadaću;

  - da su kršteni te da pripadaju Katoličkoj Crkvi, da su potvrđeni i pričešćeni;

  - da im crkveni zakoni ne zabranjuju vršiti službu kumova.

 

 

 

EUHARISTIJA - SV. MISA – SV. PRIČEST

  Ako se čovjek kao vjernik upita koji je najvažniji događaj u povijesti čovječanstva, sa sigurnošću možemo odgovoriti da je to život, smrt i uskrsnuće Isusa Krista, Spasitelja svijeta. U euharistiji se upravo slavi spomen na taj najveći događaj, jer u sebi sadrži spasenjsko djelovanje na svakog čovjeka koji svojim srcem vjere pristupa ovom slavlju.

  Euharistija ili "Gospodnja večera" najpotpunije je vidljivo očitovanje našega zajedništva vjere s Bogom i jedinstva svega Božjega naroda na zemlji. Sam Isus Krist slavio je starozavjetnu vazmenu (pashalnu) večeru i često sudjelovao u drugim religioznim gozbama svoga vremena. On je čudesnim umnažanjem kruha, svojim govorom o kruhu života te prispodobom o kraljevskoj svadbenoj večeri navijestio da će svojoj Crkvi ostaviti gozbu kao novi oblik štovanja Boga i bratskog okupljanja vjernika.

  To je Isus vidljivo učinio na Posljednjoj večeri prije svoje muke. Tu je svoje učenike poučavao i bodrio da ustraju u jedinstvu i ljubavi, molio je za njih i za sve ljude svoju velikosvećeničku molitvu (Iv 17) i na kraju je uzeo kruh, izrekao hvalu Bogu, razlomio kruh i dao ga učenicima govoreći: "OVO JE MOJE TIJELO KOJE SE ZA VAS DAJE. OVO ČINITE MENI NA SPOMEN". Zatim im je pružio čašu s vinom govoreći: "OVA JE ČAŠA NOVI SAVEZ U MOJOJ KRVI, KOJA SE ZA VAS PROLIJEVA". Tako se Isus u znakovima kruha i vina sav predao Ocu i ljudima. Na Posljednjoj večeri ustanovio je Euharistiju, Gospodnju večeru ili misu kao "spomen-čin" svoga potpunog predanja, svog žrtvovanja.  Predvođenje slavlja svete mise je preko apostola povjereno biskupima i svećenicima da zajedno sa cijelom Crkvom, svim vjernicima slave Kristovo otajstvo spasenja.

  Misa je sakrament Isusove žrtvene hvale Bogu. U njoj se znakovito, "sakramentalno"  slavi i obnavlja Isusova žrtva za naše spasenje, njegova smrt i uskrsnuće. Blagujući posvećeni kruh i vino, primamo Isusovo tijelo "koje se za nas daje", i njegovu krv "koja se za nas prolijeva" i time se u potpunosti sjedinjujemo s Kristom. Vjernici se okupljaju na slavlje euharistije - svete mise da budu zajedno s Kristom te da po pričesti postanu Otajstveno Tijelo Kristovo - Crkva.

  Euharistiju ili svetu misu dijelimo na dva velika dijela: služba riječi i euharistijska služba.

  Služba riječi nas želi pripremiti na sakramentalni susret s Kristom u euharistijskoj pričesti.

  Euharistijska služba je središnji dio svete mise u kojem se slavi spomen-čin Isusove muke, smrti i uskrsnuća kada kruh i vino posvećenjem postaju nova stvarnost Kristova tijela i njegove krvi te se uvijek iznova predaju cijelom čovječanstvu kao dar spasenja.

  EUHARISTIJA ILI SVETA MISA sastoji se od:

  Uvodni obredi

    Ulazna pjesma i pozdrav svećenika

    Pokajnički čin (Ispovijedam se...)

    (Gospodine smiluj se...)

    Slava... (pjesma hvale)

    Zborna molitva (molitva dana)

  Služba Riječi

    Biblijska čitanja:

       1. čitanje

       Pripjevni psalam

       2. čitanje

       Aleluja s pjesmom prije Evanđelja

       Evanđelje

    Homilija ili propovijed

    Vjerovanje

    Sveopća ili vjernička molitva  

  Euharistijska služba

    Priprava darova i darovna pjesma

    Darovna molitva

    Predslovlje i pjesma Svet...

    Euharistijska molitva ili kanon

    Obredi pričesti:

       Očenaš

       Znak mira

       Jaganjče Božji

       Lomljenje kruha

       Pričest

       Pričesna pjesma

       Popričesna molitva

  Završni obredi

    Blagoslov

  Otpust 

  Kroz cijelo slavlje očituje se jedinstvo sabrane zajednice i to u molitvi, pjevanju i zajedničkom držanju tijela, tj. zajedničkim liturgijskim stavovima. Za vrijeme slavljenja sv. mise vjernici zauzimaju tri liturgijska stava:

  stajanje:

    - od početka mise do zborne molitve

    - Aleluja

    - navještanje Evanđelja

    - Vjerovanje i vjernička molitva

    - od darovne molitve do kraja mise (osim kad se kleči)

  sjedenje:

    - za vrijeme biblijskih čitanja (osim Evanđelja)

    - za vrijeme homilije - propovijedi

    - za vrijeme priprave i prinošenja darova

    - iza pričesti ako se obavlja popričesna šutnja

  klečanje:

  - za vrijeme posvećenja

 

 

 

SAKRAMENT POMIRENJA - ISPOVIJED - POKORA

  Po sakramentu pomirenja ili ispovijedi Bog preko svećenika oprašta sve učinjene grijehe koje iskreno ispovjedimo. Za ovaj sakrament imamo tri naziva: sakrament pomirenja - pomirujemo se s Bogom, s ljudima i sa samima sobom; sakrament ispovijedi - ispovijedamo i pred svećenikom, službenikom Crkve, Bogu priznajemo grijehe; sakrament pokore - izvršavamo pokoru za grijehe koje smo počinili. Da bi sakrament bio cjelovit i potpun trebaju biti uključena sva tri značenja sakramenta.

  Isus je ustanovio ovaj sakrament kad se poslije uskrsnuća ukazao svojim učenicima i rekao im: “Primite Duha Svetoga. Kojima oprostite grijehe, oprošteni su im, kojima zadržite, zadržani su im.” (Mt 20,22).  Ispovijed je nenadomjestivo čišćenje duše i duhovnog mira po kojem se čovjeku opraštaju grijesi, a samim time biva ojačan u borbi protiv grijeha, daje mu duhovnu slobodu, jača vjeru, potiče na unutarnju promjenu i djela milosrđa.

  Da bi se dobro i plodonosno ispovjedili potrebno je sljedeće:

  - ispitati savjest

  - iskreno se pokajati za grijehe

  - čvrsto odlučiti da više nećemo griješiti

  - iskreno ispovjediti sve grijehe

  - izvršiti zadanu pokoru

  Sam čin ispovijedi sastoji se od dva dijela: priznavanja grijeha u kojem se čovjek djelovanjem Duha Svetoga obraća i priznaje grijehe i svećenikovo odrješenje koji u Kristovo ime podjeljuje oproštenje i određuje način zadovoljštine, tj. pokore za grijehe. 

  KAKO SE ISPOVJEDITI?

  Kada pristupiš k svećeniku pozdravi: Hvaljen Isus i Marija!

  Zatim se prekriži: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

  Svećenik će ti odgovoriti i zazvati na tebe blagoslov. Potom reci kada je bila posljednja ispovijed, prije koliko vremena. Slijedi ispovijed grijeha po sjećanju. Nemoj nabrajati ono što nije učinjeno ili ispovijedati tuđe grijehe... Ako imaš kakvih pitanja ili nejasnoća, možeš  o njima upitati svećenika...

  Kada završiš, možeš reći: Molim pokoru i odrješenje od grijeha.

  Svećenik će te možda još štogod upitati ili ti reći riječi pouke i ohrabrenja. Pozorno poslušaj što će ti odrediti kao pokoru i nastoj to što prije izvršiti.

  Slijedi čin kajanja:

  Kajem se od svega srca što uvrijedih Boga, najveće i najmilije dobro. Mrzim na sve svoje grijehe i čvrsto odlučujem da ću se popraviti i da neću više griješiti.

  Svećenik zatim moli molitvu odrješenja:

  Bog, milosrdni Otac, pomirio je sa sobom svijet smrću i uskrsnućem svoga Sina i izlio je Duha Svetoga za oproštenje grijeha. Neka ti po služenju Crkve on udijeli oproštenje i mir. I JA TE ODRIJEŠUJEM OD GRIJEHA TVOJIH U IME OCA I SINA I DUHA SVETOGA.

  Ti odgovori Amen i prekriži se.

  Svećenik nastavi: Hvalite Gospodina jer je dobar! Ti odgovori: Vječna je ljubav njegova.

  Svećenik: Gospodin ti je oprostio grijehe; idi u miru. Odgovori: Bogu hvala. 

  

 

 

BOLESNIČKO POMAZANJE 

  S misterijem patnje suočavamo se osobito u bolesti. U bolesti, vlastitoj ili tuđoj, doživljavamo što znači trpjeti i biti ispunjen strahom i tjeskobom pred neizvjesnom budućnošću i pred smrću. Bolest je iskušenje za našu vjeru, za naše pouzdanje i za našu ljubav. S patnjom i s bolešću se treba suočiti. Tek tada možemo naslutiti i doživjeti koji je njihov "smisao".

  Koji je "smisao" patnje i bolesti u Božjem naumu (planu) spasenja i oslobođenja čovjekova i svega stvorenja, mi kršćani otkrivamo u Isusu Kristu, koji je bio posebno pažljiv prema onima koji su trpjeli: poklanjao im je svoju prisutnost, oslobađao ih je tjeskobe i grijeha, na čudesan ih je način ozdravljao.

  Isus je svojoj zajednici - Crkvi - povjerio da bude prisutna među bolesnima i svima koji pate i da se za njih brine onako kako im je on bio prisutan i kako se on brinuo za njih. Samom ovom brigom ustanovio je sakrament bolesničkog pomazanja.

  Sakrament bolesničkog pomazanja je susreta uskrslog Krista i njegove zajednice (Crkve) s bolesnom braćom. Ovim sakramentom bolesnik prima milost Duha Svetoga, snagu da izdrži u patnji te lakše podnosi boli. Bolesniku se ovim sakramentalnim pomazanjem također opraštaju grijesi ako se bolesnik ne može ispovjediti.

  Sakrament bolesničkog pomazanja može se dijeliti svim vjernicima koji su teže bolesni (npr. prije operacije uslijed opasne bolesti, starijim i bolesnim osobama kojima su snage znatno popustile i sl.). Kada se ovaj sakrament dijeli umirućima tada se dijeli POPUDBINA (hrana za putovanje u vječni život).

  Za vrijeme slavljenja sakramenta bolesničkog pomazanja svećenik maže bolesnika svetim uljem na čelu i rukama govoreći:

  OVIM SVETIM POMAZANJEM I SVOJIM PREBLAGIM MILOSRĐEM NEKA TE GOSPODIN MILOŠĆU DUHA SVETOGA POMOGNE.

  Bolesnik i zajednica: AMEN.

  NEKA TE SLOBODNA OD GRIJEHA SPASI I MILOSTIVO PRIDIGNE.

  Bolesnik i zajednica: AMEN.

 

 

  SVETI RED - SVEĆENIČKI RED 

  Po vjeri i krštenju svi pripadamo Božjem narodu, a samim time svi smo ubrojeni u "opće svećenstvo", dionici Kristova svećeništva. Kao vjernici poslani smo naviještati Krista raspetoga, njegovo Evanđelje kud god koračamo u životu.

  Osim općeg svećeništva svih vjernika u Crkvi postoji i posebna služba, posebno svećeništvo koje nazivamo "ministerijalno svećeništvo" (naziv "ministerijalni" dolazi od latinske riječi koja znači "služenje", "služba"). Ta se posebna služba u Crkvi povjerava sakramentom svetoga reda. Ovaj sakrament svetog reda ustanovio je Isus na posljednjoj večeri kad je nakon blagoslova kruha i vina rekao svojim učenicima: "Ovo činite meni na spomen".

  Svećenički red jest sakrament po kojemu se osobe posvećuju za predvodnike i učitelje Kristove zajednice, na poseban su način znak prisutnosti Isusa Krista koji je u punom smislu jedini Svećenik i Glava Crkve. Ovaj sakrament primaju biskupi, svećenici i đakoni. Kolegij (zbor) biskupa, na čelu kojega se nalazi rimski biskup (papa), i kolegij (zbor) prezbitera (svećenika), koji predvodi biskup, vidljivo označuju Isusa Krista kao jedinog Predvodnika i Glavu Crkve. Oni su tako i znak jedinstva Crkve koju u jedno povezuje Kristov Duh.

  Đakoni, svećenici i biskupi jesu skupa nosioci ministerijalnoga svećeništva. Jedan je dakle red a tri su stupnja u kojima se to svećeništvo očituje:

  ĐAKONse sakramentom reda posvećuje za pomoć biskupu i prezbiterima u "službi riječi", u "službi oltara" i "službi ljubavi".

  On svečano naviješta evanđelje u crkvi, poslužuje kod euharistije, dijeli pričest, predvodi molitvena slavlja, krsti, vjenčava i blagoslivlje mladence, nosi popudbinu bolesnicima i predvodi obred sprovoda. Osim toga đakonu se povjeravaju različite službe u vođenju kršćanske zajednice te u "bratskom služenju" u njoj (đakon npr. vodi karitativnu djelatnost u zajednici). Red đakonata podjeljuje biskup polaganjem ruku i posvetnom molitvom.

  SVEĆENIK (prezbiter, "starješina") sakramentom se reda posvećuje da predvodi Božji narod u konkretnoj kršćanskoj zajednici te da "predsjeda" slavljenju bogoslužja, osobito slavljenju euharistije. On snagom svoga reda podjeljuje sve sakramente osim sakramenta svetog reda i potvrde (no, ima slučajeva kad podjeljuje i potvrdu: kod krštenja odraslih, u smrtnoj opasnosti zajedno s popudbinom, kod svečane potvrde kao supotvrditelj s biskupom). Svećeniku na poseban način pripada dijeliti sakrament pomirenja (ispovijed) i bolesničko pomazanje te predvoditi euharistijsku žrtvu (misu). Red prezbiterata (svećeništva) podjeljuje biskup polaganjem ruku i posvetnom molitvom.

  BISKUPposvećenjem prima puninu svećeništva (svetoga reda) i nasljednik je službe Apostola. Po biskupu, okruženom njegovim prezbiterijem (svećenicima), usred Božjeg naroda prisutan je sam Gospodin Isus Krist. Za biskupe kažemo da su pastiri Crkve jer im je Krist, jedini Pastir Crkve u punom smislu, povjerio da kao nasljednici Apostola predvode Crkvu: u propovijedanju evanđelja, u posvećivanju Božjega naroda predvođenjem bogoslužja te u upravljanju Crkvom.

 

 

 

ŽENIDBA - SAKRAMENT BRAKA

  Trenutci kada dvoje ljudi, koji su spoznali da se vole, definitivno odlučuju započeti novi, zajednički život, spadaju u najznačajnije trenutke njihova života. Velik je i neizreciv misterij ljubavi između muškarca i žene koji se za cio život "predaju" jedno drugome da svoju ljubav žive neopozivo i do kraja vjerno. To je tolika tajna da je bračna ljubav između muža i žene u biblijskom govoru "znak" (simbol, slika) Božje ljubavi prema njegovu narodu.

  Kršćanska je ženidba sakrament, tj. "vidljivi znak"  "nevidljive" Božje prisutnosti i ljubavi u životu bračnih drugova. Time veličina i ljepota ljudske ljubavi dobiva novi smisao: kršćanska je ženidba trajni "znak" Saveza ljubavi što ga je Bog sklopio s čovječanstvom u Isusu Kristu;  kršćanska je ženidba "znak" ljubavi koju Bog dariva supruzima i kojom ih povezuje sa sobom; ona je sakrament i zato što na otajstven način izražava vjeru i nadu muža i žene da njihova ljudska ljubav može postati mnogo više nego što jest jer se temelji na Božjoj ljubavi i vjernosti.

  Tri su bitna svojstva kršćanske ženidbe:

  1. jedinstvenost - kršćanska ženidba može se sklopiti samo između jedne slobodne muške i jedne slobodne ženske osobe.

  2. nerazrješivost - jednom valjano sklopljena kršćanska ženidba je nerazrješiva i traje do trenutka smrti. Krist je rekao: "Što je Bog združio, čovjek neka ne rastavlja."

  3. svetost - sakrament ženidbe posvećuje supružnike, muža i ženu, i daruje im potrebne milosti za bračni i obiteljski život. 

  Svaka je ljubav stvaralačka. To osobito vrijedi za ljubav muža i žene koji su pozvani da sudjeluju u stvaranju novih života odgovornim rađanjem djece i takvim odgojem da im djeca mogu odrasti u slobodne i odgovorne ljude. Osim toga, supruzi su pozvani da se ne zatvaraju u svoj "krug", nego da u življenju bračne i obiteljske ljubavi postaju sve sposobniji za "otvorenost" drugima: angažmanom u zajednici u kojoj žive, radom u svojoj profesiji, prisutnošću i pomaganjem onima kojima je potrebna pomoć, i dr.

  Možemo reći da su supruzi djelitelji sakramenta ženidbe jer se taj sakrament sklapa privolom koju oni izražavaju jedno drugome pred svjedocima (kumovima) i pred predstavnikom Crkve. No, isto tako možemo reći da sakrament ženidbe podjeljuje Crkva, jer je duboko značenje tog sakramenta Božji dar koji Bog supruzima poklanja preko Crkve.

  Po sakramentu ženidbe Bog na poseban način ispunja supruge svojom ljubavlju i snagom  da ne sustanu i da stalno napreduju u vjernosti i ljubavi te da mogu istinski primiti, voljeti i kršćanski odgajati djecu.

  Obitelj je osnovna i najvažnija stanica ljudskoga društva. Zato se za brak i obitelj treba spremati vrlo savjesno i odgovorno. Najbolja priprava za ženidbu jest puno upoznavanje osobe i upoznavanje dužnosti obiteljskoga i bračnog života. U pripravu na brak spada još: sačuvati nevino i zdravo tijelo, te čistu dušu i srce.