Knjiga proroka Baruha djelo je nepoznata autora, a pripisana je poznatoj osobi, suradniku proroka Jeremije koji je živio i djelovao u vrijeme razorenja Jeruzalema i početka babilonskog sužanjstva. Raspon mogućeg nastanka Baruhove knjige jest od 300. g. pr. Kr. pa čak sve do 70. god. poslije Krista.

Na prvu nedjelju došašća nastavljamo u crkvi slušati biblijske odlomke koji govore o drugom Kristovu dolasku. U prvom čitanju iz proroka Jeremije govori se o Davidovu izdanku koji će uspostaviti konačnu pravdu. Kao kršćani možemo taj tekst čitati već i u odnosu na Kristov prvi dolazak, to jest njegovo utjelovljenje i čitav njegov zemaljski život u kojem je propovijedao blizinu Kraljevstva Božjega.

Na svetkovinu Svih svetih čita se početak Isusova govora na gori tj. blaženstva koja, školski rečeno, spadaju u književnu vrsti koja se po grčkoj riječi makarios (blažen) naziva makarizam. To je mudrosni oblik poučavanja i uvjeravanja pozitivnim načinom govora, koji u tamnim i lošim stranama životnim stvarnosti vidi usmjerenost prema svjetlu i dobru.

Taj sveti i grešni čovjek zove se Mojsije. Na zemlji ga je Bog gledao licem u lice, i razgovarao s njime kao što čovjek razgovara sa svojim prijateljem. Kad je pogriješio, zapovijedio mu je da umre, ali ga u smrti nije napustio.

Od tri Isusova navještaja muke, smrti i uskrsnuća prvi navještaj popraćen je poukom o nasljedovanju, a  drugi i treći o služenju. Taj podatak govori koliko je Isusu stalo do toga da pouči svoje učenike kako je služenje sastavni dio nasljedovanja njegova evanđelja. U dvije pouke o služenju Isus u prvoj stavlja u središte osobu kojoj je potrebno služenje drugih ljudi, a u drugoj pouci u prvi plan stavlja onoga tko služi.