U velikom smo tjednu, tjednu vidljive Božje ljubavi i danima u kojima nam je potrebna velika ljubav. Olako ćemo reći: „Mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj. Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu“ (1Iv 4,16). Bog, koji je ljubav, oduvijek ljubi svijet pa i danas kada nam se čini da nas je napustio. Očeva je ljubav besplatna i bez pridržaja. Isus, Sin Božji, koji poznaje milosrdnog Oca i od njega živi, posvjedočuje nam Njegovu ljubav na križu. Naše je spasenje vjerovati u Isusa, raspetog Sina Božjeg. On je Riječ, svjetlo i život svakom čovjeku.

Gospodin Isus, s vjerom u Oca prima na se križ naših nevjera i izdaja. Nosi ga s nadom za svijet koji grca u beznađu i tjeskobi. Nosi ga s ljubavlju za svijet koji vapi za istinskom ljubavlju. Nosi ga s radošću za svijet koji je izgubio smisao i koji se ne zna radovati. Isus, prima križ za sve nas koji bježimo od križa, koji smo izgubili smisao žrtve i trpljenja u nesmislu pohlepe i uživanja. Može li nas takav nesmisao spasiti u situaciji u kojoj se nalazimo?

Duboka kriza vjere obilježje je našeg modernog društva i nas samih. Mi ljudi današnjice živimo apsurd vlastite zaslijepljenosti tražeći izbavljenje mimo križa, bez Boga. Kristov križ su „vrata vjere, vrata milosrđa“ koja vode u život i koja su nam uvijek otvorena. Božje milosrđe u Isusu, u njegovu križu, pokazuje se kao izraz neopozive Božje ljubavi. Božja ljubav je jača od naših grijeha, od naših slabosti, od naše nevjernosti, od naših strahova. Isus, gurnut ljubavlju prema Ocu i prema nama ljudima, prihvaća križ. Mudrost Križa je mudrost koju prepoznaju maleni, jednostavni, prostodušni (usp. Mt 11, 25) kao i svi oni koji se brinu za zdravlje zaraženih. Vjerovati Bogu znači vjerovati u milosrđe. Isus, prihvaćanjem križa poziva nas da posvjedočimo ljubav kojoj smo povjerovali: „Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan” (Lk 6,36). Isusovo milosrđe je naš put da postanemo slični nebeskom Ocu, prihvaćajući sve ljude i ljubeći ih onako kako ih ljubi Otac nebeski. Takva ljubav nosi teret drugoga i daje mu udio u vlastitom teretu. Osjećamo opterećenja svoga života, osjećamo bremenitost kao jaram koji nas pritišće. Osjetimo i Boga pored sebe, kako vuče teret zajedno s nama, tako da ga jedva osjećamo i da što manje ranjeni dođemo do cilja s teretom kojeg nosimo.