„Druge je spasio, sebe ne može spasiti! Kralj je Izraelov! Neka sada siđe s križa pa ćemo povjerovati u nj!“ (Mt 27,42).   Isus ne može spasiti samoga sebe, kao što ni mi ne možemo spasiti same sebe. On gubi sebe da bi spasio mene i tebe, druge. Zato je on kralj, slobodan čovjek od napasti da spasi samoga sebe, da bi spasio druge. Žele ga odvojiti od križa. Ali križ je jedincata objava Boga i našega spasenja. Ako bi Isus sišao s križa, na križu bismo ostali mi, a Isus ne bi bio ni Gospodin ni Mesija.

Pred Isusovim križem i umiranjem ne vrijedi nikakvo umovanje, nikakva titula, služba, stalež - traži se vjera. Pred njegovim križem i umiranjem ne vrijedi ni hvalisanje, ni prazne riječi ili zazivanje: „Gospodine, Gospodine…!“ (usp. Mt 7,21) - traži se vjera. Vjera jednostavna, baš kao ona kod rimskog satnika: „Kad uđe u Kafarnaum, pristupi mu satnik pa ga zamoli: 'Gospodine, sluga mi leži kod kuće uzet, u strašnim mukama'. Kaže mu: 'Ja ću doći izliječiti ga'. Odgovori satnik: 'Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i izliječen će biti sluga moj'… Čuvši to, zadivi se Isus i reče onima koji su išli za njim: 'Zaista, kažem vam, ni u koga u Izraelu ne nađoh tolike vjere'“ (Mt 8,8.10). I opet, na Kalvariji, pod Isusovim križem dok su glavari svećenički, prvaci naroda i tvoj ljubljeni izabrani Izrael izvikivali: „Neka siđe s križa pa ćemo mu povjerovati!“ Dok su tražili još jedno čudo u nizu svih onih čudesa koje si za života činio, dok su tražili senzaciju…, opet istupa jedan čovjek, poganin. Ne traži čudo jer je pogledom vjere vidio čudo Isusovog beskrajnog milosrđa i ljubavi – čudo Križa: „Kad satnik vidje što se zbiva, stane slaviti Boga: 'Zbilja, čovjek ovaj bijaše pravednik!'“ (Lk 23,47). Križ je čudo ljubavi i čudo života. Križ je jedina mjera i jedina neprocjenjiva cijena Božje ljubavi i čovjekova dostojanstva. I mi danas tražimo čudo, zadovoljavamo se senzacionalnom vjerom, pukim riječima, ili mišlju da smo posakramentima, zavjetima ili svećeništvom, ili nekim službama automatski vjernici. Nismo. Služba, poziv, primanje sakramenata nisu magijski čini, nego čin vjere. Vjere u Božju vječnu Riječ koja postaje djelo, tijelo. Bez osobne vjere nema dodira s Bogom. Oslobodimo se senzacionalizma i pobudimo pogled vjere da možemo prepoznati i povjerovati u čudo križa u kojem je izvor i vrhunac naše vjere i našega spasenja.