Smrt izgleda kao šah-mat životu: partija je završena. Naprijed drugi. Takav je kraj doživio i Isus. Mnogi su bili sretni i zadovoljni što su ga se riješili. Nisu ni pomišljali da se otajstvo Isusova života može shvatiti i razumijeti tek nakon uskrsnuća. Marija Magdalena, Petar i Ivan utvrđuju, po prvi put u povijesti, da je Isus pobijedio smrt.

Za Isusa, muka, smrt i uskrsnuće su nedjeljivi, sačinjavaju jedan te isti život. To vrijedi i za nas. Možemo vidjeti Isusa u našem životu kao Mesiju i istinskog osloboditelja i vjerovati u njega, samo kada ga shvatimo kao raspetoga i uskrsloga. Tamo gdje smo raspeti, tamo gdje nas neprestano stavljaju na križ od nekog neshvatljivog usuda, kao što je sada epidemija ili od ljudi koji nas pobjeđuju, tu gledati Uskrsloga znači vjerovati da i mi u našem pouzdanju bivamo potvrđeni od Boga. Biti stavljen na križ, promašiti, pogriješiti, biti bolestan, umrijeti, nisu više zadnje stvarnosti. U našem zemaljskom djelovanju Isus je među nama kao Uskrsli. On nam pokazuje da nam se ništa ne može dogoditi što bi nas moglo odvojiti od pouzdanja u Božju spasnjsku blizinu. Štoviše, ni sama smrt nas ne može baciti van ljubaznih Božjih ruku. Mi ćemo u našim malim svakodnevnim smrtima našega hodočašća i na kraju u našoj konačnoj smrti, pasti u milosrdne ruke Oca nebeskoga i on će nas potvrditi kao svoje sinove i kćeri koji su mu omilili.

Iz ovakvog pouzdanja u Boga nastupa radost. Radovati se istom snagom s kojom su i najizdržljiviji pečati popucali. Ljubav sve pobjeđuje. Uspjet ćemo ako vjerujemo u pobjedu Uskrsloga nad nepobjedivosti zadnje smrti i mnogih predzadnjih smrti. Znajmo se penjati i znat ćemo druge vratiti da zajedno pjevamo himan životu.

Samo nas uskrsli Isus može voditi radosti života. Samo nam On pokazuje ispražnjeni grob iznutra. Uvjerimo se da je bez uskrslog Isusa naša moć nemoćna pred smrću. Zato se potpuno povjerimo svemogućnosti ljubavi koja pobjeđuje i samu smrt.