Mi svake godine slavimo uskrsnu liturgiju. Ona obuhvaća sva naša prethodna razmišljanja. Priroda se može izreći u nekoj neiscrpnoj simbologiji pripovijedanja stvaranja. Čitav naš svijet je uznesen sa svojim najdubljim željama mira i radosti. Voda, kruh, vino, pepeo i ulje, plodovi, noć i zora, svjetlo i tama, profinjeni miris tamjana, zima i proljeće, mrtvo drvo križa i stablo života, sve nam to govori o Isusu Kristu.

Uskrsna liturgija sliči veoma velikoj igri gdje stvaranje i povijest nas ljudi, priroda i kultura, bivaju nanovo povjereni dobroj Božjoj ruci kao jedincati prinos. Igrajući ovu igru, prodirući unutar riječi tradicije i čineći vlastitim svaku pojedinačnu gestu, mi sami postajemo riječi i djelovanja koja tumačimo i umiremo samima sebi da se rodimo za Božji svijet. Tako unaprijed stupamo u konačno ispunjenje ostvarenja novoga. Novi, vječni život prodire u vrijeme u svoj svojoj potpunosti, sada i ovdje. To se događa ako čitamo dobro, ako slavimo na istinski način „svim svojim srcem, svim umom svojim i svom snagom svojom“.

U vazmenoj liturgiji pozvani smo ipak ići na dvostruk način: umiranjem i uskrsnućem. Drugima riječima, sve je usmjereno da i mi budemo raspeti i pokopani s Kristom sa svojim grijesima i da s Njim uskrsnemo na proslavljeni život. To nužno pretpostavlja određenu doslovnost u slavljenju, a to sa sobom nosi određeni napor. Jedino doslovno slavljenje izbija u novom ozdravljenom životu. Svaka godina koja prolazi ne smije nam se pretvoriti u dodavanje još jednog prstena na naš stari panj. Svake godine bismo se trebali dublje ukorijeniti u tajnu Boga koji je otajstvo uskrsnuća, događaj ljubavi „jači od smrti“. Vazmena liturgija ostaje iznenađujuća igra ako se striktno pridržavamo pravila i s vremenom otkrijemo da smo mi sami dužni pronaći istinsku i vlastitu igru, poštujući moć da je vazmena liturgija nezaslužena. Tada liturgija postaje ponovno „igra Boga“, pripovijedanje u kojem pobožni ljudi ostaju vezani na Boga upravo napuštajući same sebe i vjerujuću u ljubav koja ide sve do kraja. Smisao vazmene liturgija sastoji se u činjenici da mi iz godine u godinu „osobno kušamo“ to pripovijedanje u kojem nemoguće postaje moguće, jer je ono postalo Božje pripovijedanje, s ciljem da ono postane za svakoga od nas tijelo našega tijela i krv naše krvi, to jest da osobno iskusimo događaj spasenja.