Čitanje Svetog pisma ili božansko čitanje, među svim umijećima i praksama na koje možemo usmjeriti pozornost, predstavlja središnje zanimanje i pravo prvenstvo kada je riječ o našem duhovnom životu. Izričaj lectio divina postoji u latinskom i u grčkom jeziku. U našim suvremenim jezicima ne nalazimo doslovni prijevod. Nitko danas ne govori o božanskom čitanju. To je veoma neobično i moglo bi značiti da prakticiranje onog lerctio divina na neki način nestaje. Sami izričaj božansko čitanje želi nam reći: čitanje Boga. Trebamo postaviti pitanje: možemo li čitati Boga? Ustvrdimo samo ovo: dok mi čitamo Božju riječi, Bog je taj koji nas čita, sabire, sjedinjuje. „Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu“ (Lk 2,19).

Marija nam postaje model za ovu posebnu aktivnost kršćana koji čitaju i mole, bdijući s Riječju Božjom koju su naučili napamet. Mi danas u prakticiranju te vrste odnosa s Bogom susrećemo dva velika nedostaka. Čitanje je postalo ugroženo posredništvo. Ponaprije zbog drugih suparničkih posredništava kao što su radio, televizija, računala, pametni mobiteli,... Druga naša prepreka je slabo razvijeno sjećanje nas samih ljudi. Ako nemamo sjećanja, ne možemo čitati. Pročitamo neku rečenicu i odmah je zaboravimo, pa se sljedeća i ne čita jer je nit prekinuta, pa moramo čitati ispočetka. I tko zna koliko puta, pa na kraju odustanemo od čitanja. Što god je manje naše sjećanje, toliko je teže čitanje. Smišljeno, stvaralačko čitanje događa se zahvaljujući igri natuknuća, sjećanja i povezivanja. Drugim riječima: čitanje je moguće zahvaljujući dobro uvježbanom i dobro opskrbljenom sjećanju. Božansko čitanje je vježba. Dajmo početak dana čitanju Svetog pisma. Čitajmo i bit ćemo prosvijetljeni. Riječ Božja započima živjeti u nama. Čitajmo i molimo. Odgovorimo svojom riječju na pročitanu Božju riječ. Kada čitamo, Bog nam govori. Kada molimo, mi govorimo Bogu. Čitanje i molitva idu ruku pod ruku. To su dvije strane iste medalje. U prvom razdoblju božanskog čitanja tekst ostaje tekst: mi čitamo odlomak, šutimo i bilježimo izričaje koji nas pogađaju. Pitanje je: „Koji su izričaji koji nas dodiruju?“ U drugom razdoblju ponovno čitamo odlomak. Šutimo i odgovaramo na pitanje: „Što mi Gospodin kaže posredstvom ovog odlomka?“ Bog je riječ. On govori. Mi ga rijetko čujemo jer smo drugdje ili u svakom slučaju veoma zauzeti nečim drugim. U trećem razdoblju ponovo čitamo taj odlomak kojeg već znamo napamet. Opet smo u kratkoj šutnji i postavljamo pitanje: „Koji je moj odgovor na ono što mi je Bog rekao?“ To pitanje poprima oblik neke molitve. U toj molitvi, prostor može pronaći neko obećanje ili obveza. „Koja je moja obveza nakon što mi je Gospodin tako govorio?“ Čitajmo i molimo i hodit ćemo u velikom svjetlu Riječi Božje.