Kršćanstvo nije zakon. Ono je dobra vijest o Očevu oproštenju i o slobodi nas sinova i kćeri Božjih. „Jer Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio ne ubrajajući im opačina njihovih i polažući u nas riječ pomirenja“ (1 Kor 5,19). Novi zavjet, sa svojih dvadeset i šest knjiga, iznenađuje. Na prvoj stranici svih ovih knjiga nalazimo izričaj: „oproštenje grijeha“. Među ostalim, i jedna od prvih rečenica najstarijeg evanđelja, završava ovim riječima: „na oproštenje grijeha“. U ovim riječima ne odzvanja samo cilj krštenja obraćenja, koje je propovijedao Ivan. Markovo evanđelje nema druge svrhe nego donijeti do ispunjenja to oproštenje u nama koji čitamo evanđelje.

Možemo dakle ustvrditi: kršćanstvo je već od početka mišljeno kao nauka o oproštenju. Liturgija i sakramenti potvrđuju sve to. Ako prianjamo kršćanstvu i prihvaćamo krštenje, uranjamo se u Krista koji nam sve oprašta i od tog trenutka smo potpuno pomireni s Bogom. Božje postojanje opravdava. Nismo više pod osudom. Od samog krštenja doista možemo živjeti u miru s Bogom (usp. Rim 5,1; 8,1).

Svako slavljenje euharistije započima pozivom da uđemo u sebe i zamolimo od Boga njegovu milost. Slijede svećenikove riječi koje potvrđuju kako nam je Bog milostiv, da nam oprašta naše grijehe i vodi nas u vječni život. U Očenašu, najtipičnijoj molitvi nas kršćana, snažno odzvanja tema oproštenja u uzajamnosti: „Oprosti nam duge naše, kako i mi opraštamo dužnicima našim!“.

Samosvjesnost nas kršćana je jasno određena oproštenjem grijeha. Oproštenje, primljeno i udijeljeno, uspostavlja novi svijet, zajednicu braće i sestara koji žive Isusov mir i radost. Ako opraštamo postajemo sinovi, jednaki Ocu nebeskom. Ako nam je oprošteno, ako prihvaćamo oproštenje, postajemo sinovi i kćeri, sposobni oprostiti i možemo reći u Duhu i istini: „Oče naš!“ Nadalje, ako oprašatmo jedni drugima činimo čudo veće od uskrsavanja mrtvih. Ako opraštamo činimo da drugi živi, jer ga prihvaćamo kao brata. Tako se mi sami rađamo kao sinovi jednaki Ocu, jer ljubimo kao on.

Bog oprašta ono što mi opraštamo. Nama povjerava svoju službu oproštenja. Naše poslanje je činiti na zemlji, ono što Bog čini na nebu: darivati i opraštati. Zato nas Isus podsjeća na važnost našega oproštenja, jer ono što ne oprostimo nije oprošteno. Ali, ako ne oprostimo, još smo uvijek u našem grijehu: ne živimo Božje oproštenje. Očeva ljubav živi u nama ako opraštamo i ljubimo braću i sestre.