U Starom zavjetu vjerovati znači biti stalan, biti čvrst: čvrsto se držati Boga i njegova puta! U Novom zavjetu vjerovati znači: vjerovati da je Isus Krist Sin Božji, vjerovati da je on Spasitelj, vjerovati da nam je Bog po svom Sinu kazao o sebi zadnju riječ. I najvažnija stvar na svijetu za vjernika treba biti: vjerovati u Isusa Krista, upoznati Isusa i ići njegovim putem! I svaki naš dolazak na misu ima za cilj da nam oživi vjeru, da nam vjera u Isusa Krista bude jača i čvršća.
Misna čitanja dvadesete nedjelje kroz crkvenu godinu
Prvo čitanje: Iz 56, 1.6-7
Sinove tuđinske dovest ću na svoju svetu goru!
Čitanje Knjige proroka Izaije
Ovo govori Gospodin: »Držite se prava i činite pravdu, jer će uskoro doći moj spas i objaviti se moja pravednost. A sinove tuđinske koji pristadoše uz Gospodina da mu služe i da ljube ime Gospodnje i da mu budu službenici, sve koji poštuju subotu i ne oskvrnjuju je i postojani su u savezu mojem, njih ću dovesti na svoju svetu goru i razveseliti u svojem domu molitve. Njihove žrtve paljenice i klanice bit će ugodne na mojem žrtveniku, jer će se dom moj zvati dom molitve za sve narode.«
Riječ Gospodnja.
Pripjevni psalam:67, 2-3.5-6.8
Neka te slave narodi, Bože, svi narodi neka te slave!
Smilovao nam se Bog i blagoslovio nas,
obasjao nas licem svojim,
da bi sva zemlja upoznala putove tvoje,
svi puci tvoje spasenje!
Nek se vesele i kliču narodi
jer sudiš pucima pravedno
i narode vodiš na zemlji.
Neka te slave narodi, Bože,
svi narodi neka te slave!
Bog nas blagoslovio, Bog naš!
Neka ga štuju svi krajevi svjetski!
Drugo čitanje:Rim 11, 13-15.29-32
Neopozivi su dari i poziv Božji Izraelu.
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima
Braćo: Vama, poganima, velim: ja kao apostol pogana službu svoju proslavljam ne bih li na ljubomor izazvao njih, tijelo svoje, i spasio neke od njih. Jer ako je njihovo odbačenje izmirenje svijeta, što li će biti njihovo prihvaćanje ako ne oživljenje od mrtvih? Ta neopozivi su dari i poziv Božji!
Doista, kao što vi nekoć bijaste neposlušni Bogu, a sada po njihovoj neposlušnosti zadobiste milosrđe, tako i oni sada po milosrđu vama iskazanu postadoše neposlušni da i oni sada zadobiju milosrđe. Jer Bog je sve zatvorio u neposlušnost da se svima smiluje.
Riječ Gospodnja.
Evanđelje:Mt 15, 21-28
O ženo, velika je vjera tvoja!
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Ode Isus i povuče se u krajeve tirske i sidonske. I gle: žena neka, Kanaanka iz onih krajeva, iziđe vičući: »Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!« Ali on joj ne uzvrati ni riječi. Pristupe mu na to učenici te ga moljahu: »Udovolji joj jer viče za nama.« On odgovori: »Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.« Ali ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: »Gospodine, pomozi mi!« On odgovori: »Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.« A ona će: »Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!« Tada joj Isus reče: »O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.« I ozdravi joj kći toga časa.
Riječ Gospodnja.
Razmišljanje uz dvadesetu nedjelju kroz godinu A
20. nedjelja kroz godinu A (Mt 15, 21-28)
Kako nevjernik i stranac postaju moji „bližnji“!
O djetetu Isusu iz Nazareta sv. Luka piše: „Dijeto je raslo i jačalo, napunjalo se mudrošću. I milost je Božja počivala na njemu“ (Lk 2,40). Koliko je Isus napredovao u znaju židovskih svetih knjiga opisuje sv. Luka u zgodi kad je Isus kao dvanaestogodišnjak u hramu u Jeruzalemu raspravljao s učiteljima zadivivši slušateljstvo (usp. Lk 2,46-47). Ne samo da je Isus imao veliko znanje i duboko poštovanje prema židovskim tradicijama, već i ljubav prema židovstvu i Židovskom narodu (usp. Lk 19,41-44). U toj privrženosti izgleda da je, poput većine židova, čak znao biti isključiv, tj. postupiti kao da je Bogu stalo samo do Židova. Svojim učenicima koji ga mole da usliši molbu žene Kanaanke, nežidovke po vjeri, koja moli da joj ozdravi kćer, kaže: „Poslan sam samo izgubljenim ovcama doma Izraelova“, a samoj ženi upućuje osorne riječi: „Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima“ (usp. Mt 15, 21-28). Egzegete, oni koji tumače Sveto pismo, kažu da je Isus u početku svoje poslanje svodio samo na Židove.
Polazeći od evanđeoske tvrdnje da se Isus „napunja mudrošću“, njegov obrat prema ženi koju je prethodno odbijao pokazuje da je bio spreman i u zreloj dobi učiti, tj. rasti u mudrosti. Fasciniran vjerom poganske žene – „O ženo, velika je tvoja vjera!“ – uslišava njezinu molbu (Mt 15, 28).
Kritički promatrajući život židovskih vjernika, njihovih pismoznanaca i svećenika, Isus se susreće s brojnim nedosljednostima. Vidi da mnogi jedno govore a drugo čine. Stoga ih oštro kritizira sve do onog sedmerostrukoga „jao“ farizejima i pismoznacima (usp. Mt 23) i prijetnje da će se Kraljevstvo Božje oduzeti Židovima i dati „narodu koji donosi njegove plodove“ (Mt 21,43). U prispodobi o milosrdnom Samarijancu (Lk 10,29-37) Isus svom židovskom slušateljstvu kaže da i stranac i poganin mogu biti bliži od vlastitih sunarodnjaka. Naime, čovjeka u nevolji zaobišli su židovski vjerski službenici a pomogao mu je jedan Samarijanac, a židovi su Samarijance smatrali bezbožnim otpadom židovskoga naroda i s njima je bilo zabranjeno stupiti u bilo kakav odnos. Isus je prekoračio put od susreta s onom ženom Kanaankom i Samarijankom na Jakovljevu zdencu do Gore blaženstava na kojoj upućuje proglas Kraljevstva Božjeg u kojem vlada ljubav i prema neprijateljima i progoniteljima.
Ako je Isus u svom „rastu “ mijenjao odnos prema svom narodu i njegovim vjerskim pripadnicima, ne nameće li nam to potrebu preispitivati svoj odnos svoga naroda, i svoj odnos prema pripadnicima drugih naroda, svjetonazora i religija. Novozavjetni pralik preobrazbe odnosa prema svom narodu i svojoj vjeri može zacijelo biti sv. Pavao. On je u svojoj slijepoj ljubavi prema židovstvu progonio kršćane. Njegova ljubav prema sunarodnjacima ostaje snažna do te mjere da u poslanici Rimljanima kaže da bi sam htio biti „proklet“ samo da se njegovi sunarodnjaci spase. Jer, kaže on, „njihovo je posinstvo, i Slava, i Savezi, i zakonodavstvo, i bogoštovlje, i obećanje…“ (Rim 9, 1-5). On zbog njih nosi silnu tugu i neprekidnu bol (Rim 9, 1) ali nije ostao u granicama židovstva, već je postao „apostolom (poganskih) naroda“.
Otkad je kršćanstvo „milanskim ediktom“ 313. godine car Konstantin učinio državnom religijom kršćanstvo je kroz svoju daljnju povijest, prvenstveno po svojim službenicima – biskupima i svećenicima, bilo tijesno povezano sa svjetovnom vlašću i moću. Tako je kršćanstvo često bilo politički instrument. Stvaranjem nacionalnih država u nekim slučajevima je bilo teško razlikovati nacionalno od religioznoga. Dapače, nacionalno se nameće kao sveto, a religija postaje službenica nacionalno svetoga. Tako nacija zauzima mjesto Vrhovne vrijednosti, tj. mjesto Boga koji bi u religiji neupitno morao biti Vrhovna vrijednost. Religijski propovjednici postaju političkim agitatorima a političari čuvarima vjerskih dogmi, naravno u onom obliku u kojem su ih sami definirali. Oni koji takav odnos dovode u pitanje proglašavaju se (nacionalnim i vjerskim) izdajnicima. To je praktično idolopoklonstvo.
Ako je Isus kao Židov koji je volio Židove i koji je rekao da je poslan „samo izgubljenim ovcama doma Izraelova“ u svom „rastu“ uklonio sve granice Božjoj ljubavi prema čovjeku i na kraju svoj život dao za sve, zar mi kao njegovi učenici (pozvani iz „poganskih naroda“!) imamo pravo sužavati te granice, ili prostor vjere i morala omeđiti na nacionalno? Zar se i nama nije „napunjati mudrošću“? Ako je sv. Pavao kao fanatični židovski fundamentalist i nacionalist spoznajom Krista ustvrdio da „nema više Židov Grk“ (usp. Gal 3, 26-29), tj. da svaki čovjek bez obzira na nacionalnost, svjetonazor, vjerničku pripadnost i druge različitosti ima jednako dostojanstvo jer je jednako Božje dijete, možemo li mi kao članovi Katoličke crkve (katolički = sveopći) kršćansko podrediti nacionalnom? Da, Pavla, koji je za svoj narod bio spreman biti i proklet, njegovi su sunarodnjaci bezbroj puta do na smrt progonili. Treba li zbog straha od progona pokoriti se propovjednicima političkoga kršćanstva – političarima koji po svojoj mjeri kroje vjerske sadržaje i moral, i crkvenim službenicima koji su, „ne znajući što rade“, prije ideološki odvjetnici nego navjestitelji Isusove radosne vijesti? Treba li se prikloniti masama koje ih slijede ili ići za Isusom i onda kada ga mnogi napuste zbog njegova navodno „tvrda govora“? Tko se ne „napunja mudrošću“, vjernički ishlapi a moralno se kvari! (fbv)
*****
20. nedjelja A
(Iz 56,1.6-7; Rim 11,13-15. 29-32; Mt 15, 21-28)
Vjera
Iz nedjelje u nedjelju mi se okupljamo na molitveni susret s Isusom: hranimo se njegovom riječju, trudimo se živjeti po Božjoj riječi. Svakako, mi vjerujemo Isusovoj riječi da „Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.“
Današnja Božja riječ želi nam kazati da je volja Božja da se svi ljudi spase. Ponuda spasenja je univerzalna-nikoga ne isključuje; svakoga želi spasiti. Prorok Izaija, već više stoljeće prije Krista, zna za to. Priznaje on: Bog jest sklopio savez s izabranim narodom: Vi ćete biti moj narod, a ja ću biti vaš Bog!- ali to je samo trebalo poslužiti kao model i za sve druge narode. Istina, Židovi su bili skloni to shvaćati ekskluzivistički: Ako smo mi izabrani narod, ako je Bog s našim ocima sklopio savez, drugi narodi tu nemaju što tražiti, drugi su isključeni iz tog ugovora! Međutim, nije tako, nije to volja Božja! Izaija ustaje protiv toga i kaže: Bog, koji je jedan i jedini, BOG JE SVIJU, a ne samo Židova, ne samo obrezanih po tijelu. Svi su pozvani da budu dionici njegova naroda. A da bi to postigli, potrebno je ispuniti jedan uvjet: prakticirati „pravo i pravednost“ i ući u zajedništvo s Bogom. Isus će kazati: Treba vjerovati u nj! Zato apostol Pavao, i to s pravom, naglašava: Vjera nas spašava!
U Starom zavjetu vjerovati znači biti stalan, biti čvrst: čvrsto se držati Boga i njegova puta! U Novom zavjetu vjerovati znači: vjerovati da je Isus Krist Sin Božji, vjerovati da je on Spasitelj, vjerovati da nam je Bog po svom Sinu kazao o sebi zadnju riječ. I najvažnija stvar na svijetu za vjernika treba biti: vjerovati u Isusa Krista, upoznati Isusa i ići njegovim putem! I svaki naš dolazak na misu ima za cilj da nam oživi vjeru, da nam vjera u Isusa Krista bude jača i čvršća.
I današnje evanđelje govori o vjeri, i to o vjeri koja briše granice između izabranog naroda i pogana. Evanđelist Matej donosi nam primjer žene Kanaanke, koja nije član izabranog naroda, nego pripada poganskom narodu. Na ovom primjeru Isus želi i svojim učenicima pokazati u čemu je bit prave vjere i što može izvesti uporna i jaka vjera. Prava vjera očituje se u povjerenju koje čovjek iskazuje Isusu odnosno preko njega Bogu.
Početni razgovor Isusa i žene Kanaanke, žene iz poganskoga kraja, gotovo da nas zbunjuje: tvrd je to govor i neuobičajen za Isusa. Može se dobiti dojam kao da to ne govori Isus, nego da su to riječi njegovih sunarodnjaka Židova, koji su puni sebe, koji-zato što pripadaju izabranom narodu- svisoka i s prezirom gledaju na druge narode. Svi su drugi za njih obični „psići.“ No ni ta riječ, koju su pogani morali doživljavati vrlo uvredljivom, nije pokolebala ženino povjerenje u Isusa. Ona odgovara Isusu: „ Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihova gospodara!“ ( Mt 15,27 ). Jasno da je Isus namjerno govorio njihovim rječnikom: još više je želio izmjeriti ženinu vjeru i pouzdanje u nj, ali svakako i da učenike pouči u čemu je prava vjera, da i oni uvide da trebaju promijeniti svoj stav o poganima.
Ova žena je pokazala vjeru koja nadilazi sve povijesne diobe i ograničenja, i zato ju je Isus pohvalio: „Ženo, velika je tvoja vjera, neka ti bude kako želiš.“ Isus je u puno slučajeva, kad je ozdravljao bolesnike, znao reći: „vjera te tvoja spasila“, ali samo u dva slučaja pohvalio je nečiju vjeru. I zanimljivo, oba puta riječ je o poganima. Uz ovu ženu Kanaanku, Matej je zabilježio i primjer rimskoga satnika koji moli za ozdravljenje svoga sluge, naglašavajući kako je dosta samo Isusova riječ, jer on nije dostojan da Isus uđe u njegovu kuću. Na to ga Isus, onima koji ga slijede, ističe kao primjer velike vjere:„Zaista, kažem vam, ni u koga u Izraelu ne nađoh tolike vjere“ ( Mt 8,10 ).
Tko se u ovom događaju susreo? – S jedne strane, živa vjera, a s druge strane, Božja svemoć! Kad se ovo dvoje susretne, braćo i sestre, tada se događa čudo! I kod svih Isusovih čudesa o tom se radi: o živoj vjeri i o Božjoj svemoći. Ovdje je Isus ozdravio kćerku ove žene Kanaanke, na drugom mjestu će progledati slijepac, gluhi će čuti, a nijemi progovoriti.
Svi ovi biblijski izvještaji osim doslovnoga značenja imaju i duhovna značenja. Svi mi, hvala Bogu, imamo zdrave oči, dobro vidimo, čujemo, možemo govoriti, razumijemo druge... Ali svi mi uza zdrave oči i uši možemo biti duhovno slijepi, gluhi i nijemi.
Tko je duhovno slijep? Onaj tko ne zna zašto je na svijetu: ne zna koji je smisao ljudskoga života, pa živi neodgovorno, živi ludo, živi kao izgubljeni sin.
Tko je duhovno gluh? Onaj tko ne zna slušati glas Božji. Gluh je tko ne sluša vlastitu savjest koja ga upozorava i opominje da ne živi lažno i dvolično, već mu govori da bude iskren prema sebi i drugima, da napravi red u svom životu. Gluh je tko ne zna slušati drugoga: ne zanima ga tuđa nevolja, već je zaokupljen samo sa sobom. Koliko li u svakome od nas ima te duhovne gluhoće i sljepoće!
Tko je duhovno nijem? Onaj tko ne zna razgovarati s Bogom: tko ne moli Boga, tko ne hvali Boga, tko ne širi njegovu slavu i veličinu. Od duhovno nijema čovjeka nikada nećete čuti ni slovca o Bogu, o važnosti duhovne dimenzije za naš život i za svijet. Za poteškoće suvremenoga svijeta nisu dovoljna ljudska rješenja, nije dovoljna ekonomija: Bogu treba dati pravo mjesto u životu. Stvoreni smo da najprije budemo ljudi, da budemo dobri, da odražavamo Boga, jer smo stvoreni na njegovu sliku. Stvoreni smo - ne da budemo teret drugima - već da usrećujemo druge! (faks)