ODUPIRANJE
Mi ljudi, kao stvorena bića, imamo svoj početak i svoj kraj na ovoj zemlji. To je naša povijest. Mi smo povijesno biće. Živimo i stvaramo vlastitu povijest: povijest svojega rasta, svojeg psihičkog razvoja, povijest svojih odnosa, povijest svojega rada i poziva, bračnu i obiteljsku povijest… Ako nemamo vlastitu povijest i ne poznajemo povijest svojih odnosa, nemamo o čemu pričati s drugim.
Možda su zato mnogi naši razgovori površni, banalni, nesmisleni. Ali, svatko od nas ima i svoju teološku povijest, povijest svojega odnosa s Bogom. Tu teološku povijest možemo mi sami sagledati, ispripovjediti. Možemo se njome hvaliti. Možemo se smatrati dobrim vjernicima jer pripadamo religioznoj obitelji i od djetinjstva idemo na misu, molimo, primamo sakramente. No, i Isus promatra našu vjerničku povijest i o njoj govori.
Isusova prispodoba o vinogradarima pripovijeda teologiju naše povijesti. Bog vidi našu stvarnost i o njoj javno govori. Prispodoba pripovijeda zamršenost između naše nevjernosti i Njegove vjernosti. Njegov dolazak nama i naše odbijanje. Riječ je o Njegovoj nesretnoj strastvenoj ljubavi.
Istina, Bog ima puno povjerenje u nas ljude i prepušta nam sve na vlastitu odgovornost. Bog nije zanovijetalo, mutikaša. On nama od svega čini dar, pa i od slobode kako bismo djelovali kao On. On je odsutan jer je Njegova prisutnost povjerena odgovornosti nas odraslih sinova i kćeri koji žive kao braća i sestre.
On je gladan plodova iz vinograda, našega života. On želi da se mi, Njegovi sinovi i kćeri, ostvarimo u ljubavi i slobodi služenja, kao On. I Bog „pogriješi“ prognozu! Kada smo mi ljudi u pitanju, sve je rizično, ništa nije sigurno. Bog nama nudi ljubav, a prima izdaju. Umnaža pažnju, oproštenje, a sabire odbijanje. Mi ljudi smo taj Božji veliki rizik.
Sve do kraja naše ovozemaljske povijesti nastavit ćemo gledati u Isusa koji nam dolazi, i jedan dio nas će Ga zazivati: Dođi, Gospodine Isuse, a drugi će Ga dio nas mrziti, gnušati se na Njega. Štoviše, može se reći da se ta tajna i moćna duša povijesti sastoji u tom prihvaćanju/neprihvaćanju Božje prisutnosti među nama. Mi smo neprestano u definitivnom sukobu.
Ako nam Isus Krist dođe u stvarnosti brata, ubit ćemo Njegovu prisutnost ravnodušnošću. Ako dođe u privatnost naših mana, slabosti i grijeha, i već znamo da će govoriti protiv našega ponašanja, protiv naših misli, riječi i djela, imamo već spreman odgovor: ubit ćemo Njegovu istinu s jednostavnim ne-slušanjem. Ako nam dođe u sakramentu svoga tijela, reći ćemo da je to za djecu i pobožne bakice. Budući da smo slobodni, tko nas može prekoravati zbog takvog ponašanja? Ovdje na zemlji nitko nas neće prekoravati, jer smo svi slični jedni drugima, ali onaj kojega nismo slušali, šaljući Ga da umre van zidina naše savjesti, što će nam On reći?
Možda želimo posjedovati kao vlastito, sebi prisvojiti kao baštinu, ono što nam je Bog darovao. Ovo je pokretač nasilja koje konzumira našu povijest: sebi prisvojiti dar, ne uočavajući da ga tako uništavamo. Budući da je sve dar, svijet, sami mi i sami Bog, sve smo odvukli u ždrijelo smrti. Stoga se možda ponekad u nama probudi želja da mu dogovorimo: prestani zamišljati ambiciozne naume s nama; prestani gajiti lijepe snove; prestani pjevati onu pjesmu nepodnošljive ljubavi. Međutim, trebali bismo imati hrabrosti moliti Ga: nastavi sanjati, računaj s nama, nemoj se umoriti čekajući nas, ne predaji svoj vinograd drugima. (fač)