BOG NA PUTU (Lk 24,13-35)

Bit ćemo žalosni ako smo sami. Ovo je naše duboko iskustvo na razini ljudske ljubavi. Još je istinitije iskustvo da same ljudske ljubavi ne mogu ispuniti velike samoće. Ljudske ljubavi su robovi vremena. Duhovnu samoću ne može ispuniti nešto vremenitoga nego vječnoga. Dvojica su učenika, na putu u Emaus, super žalosni jer se za njih samoća zove „bijaše-Isus“. Isus, doista mrtav, je nepodnošljiv.

 

Mi sami, ako čitamo evanđelje samo kao što se čitaju romani, razboljet ćemo se od želje i od plakanja jer nismo mogli u knjizi prepoznati nekoga kao Isusa iz Nazareta. Zašto su učenici tjeskobni? Ne zato jer su izgubili velikoga prijatelja. Niti zato jer su bez vođe. Tjeskobni su jer naslućuju, i nadasve pate, činjenicu jer im se čini da se prekinula ona misteriozna, neminovna nit postojanja, koja ih je vezala s apsolutnošću Života, Sigurnosti i Ljubavi. Nijedan čovjek ne može podnijetu tu nedaću.

„Umrijet ćemo, jer smo vidjeli Boga“, rekao je Samsonov otac svojoj ženi. Ali poslije utjelovljenja Isusa Krista postalo je istinito i suprotno. Umiremo jer ne možemo promatrati Gospodina, što je tužaljka mistika.

U tu samoću, korisnu a ipak nepodnošljivu, Isus ulazi sa svojim šutljivim korakom, kao da igra ljubaznu igru sa svojim učenicima. On želi poučiti, ne samo njih nego i sve buduće generacije, da se u ovom svijetu ne hoda nikada na nekom putu bez da nam se Bog prije ili kasnije ne pridruži i započne s nama dijalog utjehe.

Zašto djeluje tako? To čini da nam zagrije srce već u ovom svijetu. Želi nas poučiti iskustvu da nam istinska radost došla u susret iz praznoga groba. Želi nas uvjeriti da je Pasha čitav smisao puta kojeg mi ljudi nazivamo postojanje.

Ako bi Bog dodao svoje utjehe našima, bez razlikovanja, mi ne bismo nikada uspjeli shvatiti koja je razlika između života i vječnosti. Tada bismo Ga sveli na ugodnu sporednu stvar. Nastavili bismo nazivate feštama ono što smo mi izmislili, zaboravljajući „gozbu pripravljenu za sve narode“, gozbu Kraljevstva. Tako ne možemo postati sretni. Ali Bog razlučuje i iz mjesta Svojega svjetla čini se prisutnim dok mi žalosni raspravljamo. Tada možemo uočiti da je On nova zora. Tada možemo naučiti nadati se u „Njegovoj riječi“ i u „Njegovim dobročinstvima“.

Scena iz Emausa je remekdjelo pomoći. Tu se događa prijelaz s prašnjavog puta na puninu razlomljenog kruha. Tu je čitavo ljudsko biće u Božjim rukama. Možemo, od sada unaprijed, „staviti u živoga Boga nadu“ i mirno „hoditi u tamnoj dolini“. Možemo kušati život kao gorčinu i ne biti više razočarani životom. Isus je pobijedio gorki život i mrtvi život.

Scena iz Emausa nam pripada. Pod uvjetom da smo toliko mudri da je se sjećamo dok živimo i da budemo spremni s vjerom je ispuniti Bogom koji je tu pred nama. (fač).