PONOVNA POJAVA LJUBAVI (Lk 24,35-48)

Utvare su građani nestvarnoga svijeta. One su prazne figure onoga što ne može biti uspoređeno s vrijednošću i čvrstom aktualnošću života.
Kada učenici gledaju uskrsloga Isusa i „vide“ utvaru plaćaju cijenu svoje nevjere. Oni još uvijek misle da je stvarnost ona koju oni oduvijek poznaju i koja se zove „ja“, „ti“, „tijelo“, „smrt“, „nebo“, „zemlja“, i tako dalje. Zato onaj koji je izišao iz te stvarnosti umirući, a Isus je doista umro, izgubio je vrijednost i važnost. Jednostavno je postao sjena.

Zadaća je Uskrsloga preokrenuti tu nesvjesnu i osnovnu logiku. Započinje s apostolima, prijateljima koji su Ga dobro upoznali i toliko ljubili. Ali Njegov napor neće prestati ni u vrijeme Crkve, i mi uključeni. On treba neprestano uvjeravati vjernike da „svijet“ nije „stvarnost“, i da ništa nije varljivije od davanja jednake vrijednosti svijetu i stvarnosti.

Da nas Isus uvjeri, On ne koristi riječi. On jede. Pokazuje znakove mučeništva. Nudi konkretnost. Krećući se, radostan i slobodan, u drugoj dimenziji, miran ulazi u onu od prije, u kojoj je ostavio učenike. Započinje dijalog o samome smislu života.

Isus govori onima s kojima je ponovno: „dok sam bio s vama“. Nitko od njih ne može zaboraviti, niti za trenutak, da sada između njih i Njega nije samo pola metra redovitog prostora, nego i činjenica, strašna i zagonetna, da je On doista umro i da bio zapečaćen u grobu.

Zato su oni začuđeni i preplašeni. Utvare, upravo zbog motiva njihovog plašljivog podrijetla, nikada se nisu smatrale donositeljicama dobre vijesti. Međutim, Isus je tu. Ponovno se predstavlja, više nego ikada, kao najbolja vijest. Uskrsli je Evanđelje u pravom smislu riječi. Vijest je doista silovita, jer je On uskrsnuo. To znači pobjeda nad smrću. Pobjeda apsolutno nad svime. Za učenike i za nas, sjećajući se traumatiziranih iskustva, teško shvaćamo da je smrt pobijeđena. Ta istina jedva dodiruje granice mogućega. Ipak, Isus je tu. Živ je.

On želi našu radost i našu hrabrost. Štoviše, želi nas povući sa sobom u neki svijet gdje su radost i hrabrost iznad svake kušnje i svake prolaznosti. Znači već ovdje na zemlji živjeti nepokvarljivi život. Da se Isus nije više pojavio, sve ono što bi ostalo apostolima i nama, bio bi navještaj, sa snagom plača, smrti Gospodinove.

Međutim, naviještati Njegovo uskrsnuće postaje iskustvo bez usporedbe, popudbina slave. Iz prihvaćanja navještaja rađa se kategorija svjedoka. Ljudi uključenih sa potpunom sigurnošću u stvarnost u koju ne prodiru ni inteligencija ni zemaljska znanost. Ako smo sigurni u stvarnost uskrsnuća, bit ćemo spremni potrošiti život, s nepomućenim mirom, zajedno s blaženstvom progonstva, govoreći o Bogu.

Gospodin je više nego ikada prijatelj. Danas zove nas da ispunio svoju dionicu posla kao svjedoci. (fač)