PEDAGOGIJA LJUBAVI (Mk 16,9-15)

Onaj koji prekorava nevjeru jedanaestorice, isti je Onaj koji ih zatim šalje da pobude vjeru u Njega po čitavom svijetu. Mogli bismo reći da su bili onakvi kakvi jesu i da se je morao prilagoditi njihovoj malenosti. Sam je rekao: „Niste vi izabrali mene, nego Ja vas“. I još: „Bog može učiniti sinove Abrahamove i od kamenja“. Ipak On ostaje slobodan i neuvjetovana. Da je želio drukčije i savršene apostole, nitko Mu ne bi mogao zabraniti da to učini.

Bog zna što čini. On zna da ljubav ima svoju vlastitu pedagogiju. On odgaja opominjući i popravlja odgajajući. Ljuba se ne želi odreći onih koje je izabrala. Jednostavno ih izgrađuje s neizmjernom strpljivošću. On im daje dar da shvate, iz svojega samoga iskustva, metodu dobrote.

Koji je stvarni problem koji podliježe svemu tome? Vjera se razlikuje od mišljenja, od sumnje i od sumnjičenja u kojima je odsutno prianjanje. Vjera je u biti uvjerenje u neku stvarnost koja nije očita. Do vjere se ne stiže bez određenoga Božjega dara kojemu odgovara, ponizna i spremna, unutarnja sloboda. Upravu tu Isus radi na duši svojih učenika. Oni su bili uporni u nepovjerenju onima koji su već vidjeli Uskrsloga. Njihova odluka da vjeruju je oklijevala. I upravo oni trebaju veoma dobro naučiti da je čitava vjera svijeta povjerena svjedocima. I oni će biti prvi i nenadmašni primjer.

Sigurnost neočitih stvarnosti treba uvijek roditi se i ukorijeniti zahvaljujući činjenici da ju nam je netko rekao. Netko pošten, ovlašten, siguran. Nama je urođenije da nešto shvatimo po vlastitom utvrđivanju. Ovdje to prestaje imati prednost. To može biti ponižavajuće za naše pouzdanje u iskustvo. Ali mi nemamo tehnika ispitivanja ili kontrole da to provjerimo. Mi doista ne posjedujemo tehnike takvoga tipa za sve ono što se tiče Isusa i Njegovog otajstva. On je van tih utvrđivanja. Isus ne postoji u laboratoriju. Ipak vjera u Njega postoji, djeluje, stvara povijest, preobražava osobnosti. Sigurnost Isusa i o Isusu, koja u svakom vremenu daje i davat će mučenike, smješta se u duhovno područje. Ne pripada mehaničkim instrumentima. Budući da ta sigurnost pripada svijetu čistih osoba i silazi iz apsolutno osobnoga postojanja koje je Bog Otac, Sin i Duh, samo je osobe mogu prenijeti drugima osobama. Po duhu je ta sigurnost izlivena u srca osoba, ne u ona životinja i strojeva. Ona je bitna suprotnost inteligenciji umjetnoj, elektroničkoj i programiranoj. Ona pripada samo stvarnosti duha. Nastanjuje visoke zone osobnosti, ispunjavajući je otajstvom.

Da bismo postali svjedoci trebamo postati sigurne osobe, koje uokolo ne nosi fotografije uskrsloga Gospodina, nego vlastiti navještaj koji treba biti osobno izvrstan, ukusan i nenadmašan. To je velika pouka koja nam može pomoći da nemamo previše povjerenja u sredstva priopćavanja u odnosu na djelotvornost mučenika, svjedoka. (fač)