U NOĆI (Iv 3,1-8)

Noćni razgovor između Isusa i Nikodema treba nas zadiviti. Oni su protagonisti jedne od najtežih zadaća koja nas može zadesiti: upravljati vlastitom religioznom sumnjom. Ljudski je sumnjati. U Nikodemu se svi trebamo prepoznati. On je figura svakoga tko traži svjetlo života. Figura je svakoga čovjeka koji želi svoj život utemeljiti na vjeri.

Vjera nije jednostavno prianjanje naučavanju, Božjem pozivu. Vjera je poziv na radikalno novo postojanje. Zato se trebamo nanovo roditi. Roditi se odozgor. Odatle nesporazum između Isusa i Nikodema. Nikodem Isusove riječi shvaća kao novo rođenje. To je zapravo želja svakoga čovjeka. San o vječnoj mladosti. Princip razočaranja i frustracije. Isus govori o rađanju odozgor koje se sastoji u prihvaćanju dara da budemo sinovi Božji. Riječ je o rađanju koje nas dovodi do svjetla Njegove vječne ljubavi prema nama. To je Božja želja za nas, koji nas ljubi i želi nam priopćiti svoj život.

Postoji rođenje odozdo, iz tijela, koje nam daje život zajednički svim živim bićima. Ali, postoji i rođenje odozgor, koje nam dolazi od gledanja Onoga koji nas rađa. To nam rođenje daje potpuni ljudski život. Čini nas sinovima koji prepoznaju vlastito podrijetlo i ulazimo s Njim u odnos ljubavi.

Isus nas, poput Nikodema, želi povesti iznad zakona koji kaže što trebamo činiti. Život nije proizveden onim što mi činimo. Nitko se od nas ne čini samo od sebe. Svi smo sinovi, rođeni od drugoga. Postajemo ono što jesmo kada vidimo i vjerujemo u ljubav onoga koji nas rađa. Inače nemamo svojega identiteta i neprestano ćemo ga tražiti drugdje. Sa stvarnom štetom sebi i drugima. Zbilja je nemoguće da se sami učinimo. Uvijek nas rađa drugi. Samo ako prihvatimo da smo rođeni i ljubljeni, postajemo ono što jesmo. Postajemo sposobni rađati i ljubiti. Postajemo slični onome tko nas je rodio. Željeti biti samom sebi otac/majka jest uništenje samoga sebe i svakoga istinskog odnosa s drugima.

Ono što vrijedi općenito za ljudski život, vrijedi i za onaj duhovni. Mi ne možemo postati sinovi Božji samo zato što ne kršimo nijedan Njegov propis. Naše naprezanje kao takvo nikada nam ne dopušta da se učinimo takvima. Postat ćemo sposobni slušati i opsluživati Njegovu Riječ kada budemo znali da smo sinovi, oduvijek ljubljeni.

Postoji i religiozni život odozdo, koji ničemu ne koristi. Ono što je tijelo, ostaje tijelo. Samo ako smo rođeni odozgor, imamo život vječni. Ono što je od Duha, Duh je. Mi se rađamo nanovo ne ulazeći u majčinu utrobu, nego okrećući se prema srcu Oca. Postajemo ono što jesmo samo kada znamo da smo ljubljeni onakvi kakvi smo. Samo nas ljubav vodi na svjetlo vlastite istine.

Postojimo kao osobe kada smo ljubljeni. Rađamo se iz rane srca onoga koji nas prihvaća i dopušta nam da uđemo u Njega, ljubeći nas kakvi smo. Zato ga pitamo gdje stanuje, da boravimo s Njim i pronađemo kuću iz koje dolazimo. (fač)