KONKRETNI PUT

Mi smo se navikli promatrati Isusovu smrt u terminima „žrtve za grijehe svijeta“. Time smo učinili neku vrst liturgijskog čina odvojenoga od ljudskoga suznačja u koji se Isusova smrt smješta. S jedne strane smo mi ljudi sa svojim grijesima, s druge strane Bog Otac koji traži od svoga Sina da umre kako bi nas otkupio. Nije važno što Ga opterećuje teretom osude na smrt. Nije važno kako i zašto. Ono što je važno jest ta misaona „žrtva“.

Istina, ta je žrtva vrijedna u sebi i po sebi, ali neovisna o svemu drugome. Ustvari, ništa nije tako daleko od evanđeoskog teksta kao taj pogled na Isusovu smrt. Žrtvi odvojenoj od suznačja života ne može ništa drugo  odgovarati doli spasenje odvojeno od suznačja života. Riječ je o pojmovno odvojenom spasenju koje ne može doseći duboke korijene našega postojanja.

Za trenutak ostavimo po strani kategorije „žrtve“ i „otkupljenja“. Prepustimo se vodstvu evanđeoskog pripovijedanja u otkrivanju konkretne stvarnosti Isusova puta prema smrti. Riječ je o putu koji ima pokrete u čitavom Njegovom životu, u Njegovim ponašanjima i u Njegovim izborima.

Isus je uvijek smatrao da je osoba važnija od svetoga zakona subote. Nikada nije spašavao njezino sveto ime udaljavajući od sebe prostituke, grešnike, bolesne. Nikada nije odbio susret s nekim grešnikom da ne bi sablaznio „dobre“. Izložio se opasnosti sa sumnjivim osobama i pokazivao posebnu pažnju  „urednim“ osobama. Dopustio je da Ga razboriti psuju i da se „dobri“ zbog Njega sablazne. Nije se stavio na stranu starijega sina, nego je otišao  slaviti s mlađim sinom, pa i pod cijenu da „dobri“ sin ne bude na slavlju, sablažnjen Očevim ponašanjem. Sve to nije prihvatljivo. Gdje bismo završili? Tako se prešlo s neodobravanja na uvredu, s uvrede na osudu. I ovdje se svi osjećamo prozvanima. Mi razumni, danas kao i onda, željeli bismo pozvati Boga na veću razboritost, veću uravnoteženost. Željeli bismo da Bog ne pobrka dobro sa zlom, da ne sablažnjava nas „dobre“ vjernike. Isus je osuđen po zakonu „dobrih“. Osuđen je „vjerom“ vjernika koji su mislili da brane Boga, dok su zapravo branili sami sebe. Isusova se smrt dogodila jer su svi djelovali kako su trebali djelovati, po zakonu i po općim kanonima ljudskoga ponašanja. Oni koji su osudili Isusa nisu bili kriminalci, niti ludi.

Isus je bio nevin i činio je svima dobro. Ipak je bio osuđen i svi su prihvatili Njegovu osudu na smrt. U tome nema ništa neobičnoga. Svaka tragedija, svako krvoproliće događa se na isti način. Nitko ne čini ništa „čudnoga“. Svi se ponašamo po kopiranju, na predvidljiv način. A ponašamo se na takav način jer smo uvjereni da je neizbježno, da se ne može dogoditi ništa različitoga, da nečije zalaganje ne može promijeniti tijek događanja.

Kažemo da je Isusa ubila ljudska ruka. Ali, Isus je bio Bog, a Boga se ne može ubiti. On može umrijeti samo u našim savjestima. Razmišljati o Isusovoj smrti znači postati svjestan koliko možemo biti „ubojice“, koliko možemo biti „bez Boga“. Naša želja za svemogućnošću vodi nas do pokušaja interveniranja u sami Božji život i život drugih. (fač)