SUPER-LJUBAV (Iv 3,16-21)

Povijest nas grijeha uči da smo mi toliko ljubili svijet i same sebe u svijetu, da smo nagnali Božje naume da svime zavladamo na svoj način. Posljedice takve odluke nisu sretne. Napredak nije smanjio nazadovanje. Tehnologije nisu donijele mirnije življenje. U povijesti su ušli Kainova gesta, prodaja Josipa, Judina izdaja. I sami naš odnos s našim-biti-u-svijetu, ekološki gledano, postao je grešan.

Mi smo toliko ljubili svijet, ali naša ljubav nije bila prikladna da održi svijet u sreći. Naša ljubav nema proporcije svijeta, toliko manje njegove povijesti i njegovih mogućnosti, njegove budućnosti. Volan je vrlo brzo pobjegao iz ruku nas „mudrih ljudi“. Povijesni rezultati su čudesni i tragični, ali više tragični nego divni.

I Bog je, u svojem vječnom milosrđu, ljubio svijet. Ljubio ga je svojim vlastitim životom. Ljubio ga je svojom moći koja nikada ne opada. Ljubio ga je svojom apsolutnom vjernošću. Bog oduvijek ljubi svijet, premda Ga svijet odbacuje. Očeva ljubav je besplatna i bez pridržaja. Rezultat je bio, kako nam je poznato, dolazak Isusa Krista, Boga-koji-spašava.

Čovjek je mnogo ljubio svijet. Bog je mnogo ljubio svijet. Te dvije ljubavi nisu stvorene da postanu konkurencija, nego suradnja. Ljudsko nasilje je urušilo božanski naum stvaranja. Ljubav je postala bolesna. Ako je nitko ne liječi sve uništava. Ljubav s kojom Bog ljubi svijet, postaje lijek za ljubav s kojom mi ljudi ljubimo svijet. Mi smo ljudi pronevjerili ljubav. Naša ljubav je postala ljubav-mržnja, ili strast loše zaljubljena. Ljubimo život, a upropaštavamo ga. Ljubimo sreću, a uništavamo je. Ljubimo mir, a namećemo ga. Ljubimo, poštujemo svijet, a nagrđujemo ga.

Dvije se ljubavi sučeljavaju. Svjetlo božanske ljubavi dolazi. Ne prihvaćamo je. Ne vrednujemo u njoj naša djela. Naša djela ne pripadaju Njegovoj ljubavi nego našoj ograničenoj i izopačenoj ljubavi. Ipak svjetlo Njegove ljubavi ne odustaje. Dolazi da pobijedi našu ljubav.

Svjetlo je došlo. Ljubav se je, jednom zauvijek, smjestila usred naše povijesti. Nastavlja nas iz dana u dan, raširenih ruku na križu, pozivati. Više neće zašutjeti. Ako čujemo, kao Nikodem, taj poziv, pozvani smo na razmišljanje da sebe i čitav svijet ponovno stavimo u božansku ljubav. Jedino u Njemu možemo priznati da je naša ljubav prema nama samima i prema svijetu konačno pobijeđena velikom božanskom ljubavlju.

Bog je toliko ljubio ovaj svijet. Sve treba, iz dana u dan, i za svakoga od nas koji živimo, započeti tu. Svi se trebamo mjeriti u toj rečenici. Trebamo prestati mjeriti svaku stvar vlastitim srcem i vlastitim svjetlom. (fač)