ZNAK KRUHA (Iv 6,1-15)

Iskustvo ovoga svijeta je ono nepravednosti. Nema pravednosti ako se ne primjenjuje na sve jednako. Postalo je norma da ništa nije podijeljeno na pravedan način nikome. Riječ je o normi toliko instuticionaliziranoj da sablazniti se zbog toga čini se perverzija ili utopija. Neprijeporno je da povijest čine države i pojedinci bez duše i bez srca i da se moćni i bogati usrećuju krvlju siromašnih, kao da nisu svjesni da je njihov egoizam samoubojica.

Naše je iskustvo ono da živimo bez ozbiljnog podjeljivanja dobara kao da je to najlogičnija i najnaravnija stvar ovoga svijeta. Zaboravili smo da, ako dar kojeg je Bog učinio svima, upotrebljavamo zbog vlastitih privatnih interesa, postajemo krivi zbog smrti vlastite braće.

Isus, radosno umnažajući kruh, novi je prorok istinske istine: svi smo naslovnici mogućih čudesnih darova; svi smo pozvani upoznati preobilje blagostanja i konačno ga nazvati životom. U Isusu, stare biblijske slike, postaju činjenice: „Gospodin će prirediti gozbu svim narodima“; „Blago pozvanima na gozbu Jaganjčevu“. Njegova svrha, kao i uvijek, je potpuna. Želi stvarno nahraniti gladni narod. On konkretno naviješta punu pravednost Kraljevstva, gdje se nijedna mrvica blaženstva uzaludno ne rasipa i gdje uvijek preostaje za sve. Ovo je smisao Gospodinove želje koja ga muči: donijeti život, biti život, učiniti da mi ljudi postupamo kao Bog.

Znak kruha shvatljiv je i djetetu. Da bismo ga shvatili, dovoljno je ogladnjeti i ne imati ništa za jelo. Zato je znak kruha određen da se s nezaboravnom snagom ureže u srce svakoga čovjeka.  To doista odgovara najvlastitijoj i najdramatičnoj karakteristici našega ljudskog postojanja. Mi ovisimo o drugima da bismo postojali. Potreba je univerzalna riječ. Najprikladnija je za bilo koji vid našega života. Potreba nije poznavanje oskudice nego jednostavno i čisto stanje nas ljudi. To znači da smo rođeni da imamo i da glad i žeđ za pravednošću, svakom pravednošću, jest sastavni dio našega srca i da nam se u određenim uvjetima čini da je glad i žeđ za pravednošću jednostavno naše srce.

Isusovo umnažanje kruha ide u tom smjeru. Više od znaka, iako čudesan, umnažanje je kruha uočavanje situacije u kojoj se čovjek nalazi. Ono je hranjenje čovjeka životom. Ne govori narod uzalud: „Ovo je prorok koji je trebao doći“. Prorok koji treba doći je onaj koji driješi određene čvrste i zlobne čvorove postojanja, od kojih je najstrašniji onaj nepravde utemeljene na potrebama nejednako zadovoljenima. A nepravda je, to je narod oduvijek shvatio, ona koja se ne rađa iz pomanjkanja osjećaja pravednosti ili nepravednosti, nego iz pomanjkanja ljubavi.

A umnažanje kruha je ljubav. Jasno objavljivanje milosrdne ljubavi. Sve je dar. Sve treba hraniti. Sve treba biti zahvaljivanje. Isusov stil neka nam postane pouka za življenje i uvjet za spasenje. (fač)