MOĆ U NEMOGUĆEM (Iv 6,16-21)

Naučiti vidjeti Boga u nemogućem. Ta se pouka neprestano ponavlja u Evanđeljima. Hodati po vodi. Uskrsnuti od mrtvih. To su za nas samo nemogući snovi. Za Boga je to stvarnost. Posredstvom svojih znakova i nas želi uvući u tu stvarnost. Zato ne trebamo sumnjati u Njegove znakove. Nije dobro Njegove znakove niti zloupotrebljavati. Oni jednostavno govore da se dogodio prijelaz i da se je Bog svemoćno ponudio našem siromaštvu.

Njegovi su učenici vidjeli znak umnažanja kruha ali im je pobjeglo značenje. Kruh je najuzvišeniji dar Sina koji nam nudi sami svoj život. I apostoli, kao i narod i svi mi, željeli su da Isus postane kralj. On bi nam konačno osigurao kruh. Kruh bez znoja. Zanemarujemo Njegovu hranu koja je ispunjenje volje Očeve. Želimo nekoga kralja koji bi vladao s nama, a ne Sina koji nas uči hodati prema slobodi. Želimo samo jesti, a niječemo onaj kruh koji nas nuka da ljubimo kako smo ljubljeni.

Taj se događaj neprestano ponavlja. Svi smo na istoj barci, uznici i tamničari. Isus je dao svoj kruh za nas, svoj život za nas. Te je hrane pun svijet. Ali služi samo za potapanje sve dok se ne uzima sa zahvaljivanjem, sve dok se ne lomi i ne daje ga se svima. To je Njegova nova prisutnost otkada je uzašao, povratio se Ocu.

Poslije uskrsnuća Isus je otajstvena odsutna prisutnost. On je otišao iz zemaljskoga života, mi smo ostali. Čekamo da se vrati. Ali se ništa ne događa. Osjećamo se sami i napušteni. Razočaranje nas navodi da napustimo mjesto kruha. Napast nas pobjeđuje. Gospodin, gdje je? Ne misli više na nas? Može li nas spasiti od zla? Možemo li biti sretni? Tako činimo iskustvo smrti. Izgubljeni smo. Zaboravljamo božansku moć onoga iznad koje nadilazi materijalni vid. Zaboravljamo samoga Gospodina koji nam priopćava svoj život. Spašava nas od potapanja. Daje nam snagu da stignemo do željnog cilja. Nudi nam prijelaz iz smrti u život. On nam upravo dolazi i govori: „Vaše je nemoguće završilo. Možete hodati iznad smrti. Možete biti oboženi Mojim dolaskom“.

Mi veoma često, pred takvim Gospodinovim izjavama moći kojima nam služi, postajemo zbunjeni. Radije nastavljamo držati da je i kršćanski način življenja hipoteza: pretpostavljena istina, krepost, posvećenje, volja Očeva. Uvijek stavljamo onaj „ako“ naše nesigurnosti, koji nema nikakve veze s poniznošću, pred sigurnosti Božje ljubavi prema nama.

Ako se mi ljudi, sve od postanka, bojimo Boga, Bog uvijek, kada nam se obraća, govori: „Ne bojte se“. Bog je ljubav. Savršena ljubav odgoni strah. Ljubav nas moli: „Ljubi me i ljubi“. Mi odgovaramo: „Da, ako ćemo moći“. Isus hoda pored nas, mi Ga gledamo, i još uvijek smo uplašeni. (fač)