PRIJE SVEGA VJEROVATI (Iv 6,22-29)

Naša je vjera Božje djelo. Djelo je Božje da vjerujemo u Onoga kojega nam je On poslao. Isus, pitanje o našoj vjeri u Njega, postavlja prostodušno. Nitko ne može reći da je pitanje nejasno. U njemu nas obvezuje da svoju pažnju premjestimo sa sebe na Boga. Pitanje nas upućuje na Njega kojemu pripada primat djelovanja. Njega trebamo prepoznati kao prvoga čimbenika naše drame.

Mi teoretski ne odbijamo nasljedovanje Isusa. Masovno se okupljamo na Njegove velike blagdane. Idemo Ga tražiti po raznim svetištima. Ali se još uvijek krećemo u uvjerenju da se „izvršavanje Božje volje“ bitno sastoji u činjenju nečega. Riječ je o dvosmislenosti koja se nekako može podnositi u društveno-religioznom suznačju kojemu pripada.

Isus silazi upravo u tu dvosmislenost. On tvrdi da ispunjenje djela Boga znači prije svega i uvijek „vjerovati u Njega“. Njega kojega je poslao Otac. Nama se to čini lagana varijacija vidljivoga. Međutim, riječ je o „pomicanju nogu“ iz situacije u koju smo gurnuti grijehom. Mi, prije vrednovanja onoga što možemo učiniti, ili prije promatranja samih sebe kao uzroka činjenica koje iz nas proizlaze, kao misliti neku misao, izgraditi neku cestu, izazvati neki događaj, trebamo vrednovati ono što Bog ima u pameti da učini s nama. Trebamo se sjećati moći iz koje dolazimo i od koje nam neprestano dolaze sva dobra.

Pisano je: „Bog je stvorio svijet i sve što sadrži“. Ta istina proizvodi mučno pitanje postavljeno svima nama: „Što mi posjedujemo a da nismo primili?“ To naše stanje ima prednost pred svim drugim. Ona nas dovodi do vjere. Vjera koju Isus zahtijeva nije još formulirana u vjerovanje, nego je prianjanje Njemu, Stvoritelju koji je došao da nas nanovo stvori. To je vjera koja dopušta da nas nanovo čini. Da nas Riječ iskleše. Da nas milost nanovo oblikuje. Sve nam to lebdi pred očima. To nije nešto što mi ljudi možemo kontrolirati, nego je božansko djelovanje koje mi trebamo prihvatiti i podupirati: „Neka mi bude po Tvojoj riječi“.

S Isusom je završilo razdoblje „proizvodnje svetoga“. Ispunilo se vrijeme da “budemo plod svetoga“. Nisu više gesti, znakovi, paljenje tamjana, prinosi i žrtve, sva naša djela zamišljena po našoj mjeri, ta koja nas čine pravednima, nego ljubazno istinsko predanje snazi Duha. Zaokret je oštar. Baca nas u Božje preobilje.

Stvoriti se ili biti stvoreni? Pitanje ne izražava osnovnu alternativu, nego nas poziva da uspostavimo red u vlastitom životu. Ustvari, nama se pristoji stvoriti se vjerujući, i vjerujući stvarati se. Naš „kvasac vječnosti“ određen je da u nama stvori „novo stvorenje po Duhu“. Vjerovati znači djelovati po Božju. Dopustiti mu da On u nama čini svoja djela. Vjerovati znači prepustiti se da budemo spašeni, posvećeni, opijeni i ispunjeni Duhom Svetim. Vjerovati znači živjeti povijest kao dužnost ljubavi. To je potpuna konkretnost koju Isus od nas neodgodivo traži. (fač)