RAZGOVOR S BOGOM
Molitva je općenito poznata i naravna stvarnost koju prepoznaju sve religije. Ona je temeljni čin s kojim priznajemo svoje počelo kao svoj cilj. Ona je najuzvišeniji „razumski“ čin, s kojim, istražene vlastite granice, upoznajemo sebe i Drugoga od kojega dolazimo. Molitvom prihvaćamo sebe kao dar Drugoga i Drugoga kao ljubav prema nama.
Moliti znači biti ono što jesmo. U molitvi shvaćamo vlastiti kraj i otvorenost Beskonačnome. Nijedan životinja ne kleči da bi molila. Nijedna se ne pita o vlastitom počelu i vlastitom odredištu. Nijedna se ne pita zašto ovaj kratki život. Molitva je ljudski čin. Samo ljudski.
Molitva je stanje pred Bogom, čija smo slika i prilika. Pred Njim smo ono što jesmo. Daleko od Njega nismo ono što jesmo. Daleko smo samima sebi. Zato molitva nije opcija za pobožne duše. Ona je spasenje čovjeka kao čovjeka. U molitvi primamo vlastiti identitet. Molitva nije zatvaranje u samoga sebe. Nije gledanje vlastitoga pupka ili vlastitih unutarnjih utvara. Molitva koja se moli kao pokazivanje, bilo pred ljudima, bilo pred Bogom, lažira postojanje. Molitva je otvaranje Drugome koji nas čini onim što jesmo.
Molitva nije govor o Bogu. Ona je govor s Njim. Ona nije čitanje jelovnika ukusnih jela, nego jedenje. Bez molitve vjera je prazna ideologija, rastreseno djelovanje nas ljudi i uništenje stvarnosti. Vjerovati Bogu bez molitve je samo demonska vjera. Poznavati Ga a ne kušati Ga, kazna je „osude“, bitnost pakla.
Molitva je dijalog. Mi u molitvi govorimo „Ti“ onome koji izgovara naša ime. Time izlazimo iz vlastite povučenosti da se ostvarimo u daru Drugoga. U molitvi zaboravljamo sebe da bismo se prisjetili, imali u srcu Njega. Molitva je radovanje Bogu kojega ljubimo. On postaje naš život. Živimo u sve većoj puninu od Njega koji je prisutnost, dijalog, ljubav, dar, oproštenje.
Sve se to jasno pojavljuje u Svetom pismu preko iskustva prijatelja Božjih. Pojmovi osobe, slobode, bratstva i pravednosti, ušli su u zapadnu kulturu iz svetopisamske tradicije, zahvaljujući onima koji su iskusili da imaju dostojanstvo da budu Božji sugovornici. Iz osobnog odnosa s Ocem rađa se nova zajednica braće i sestara u velikom Bratu, Isusu Kristu. Svi smo sinovi u Sinu. Ohrabreni smo zazivati Ga istim imenom kao što Ga Isus zaziva: Abba. Tko moli Oče naš, otkriva da ima braću i sestre, i da se ne može pojaviti sam i napušten pred Ocem. Tako nas taj vertikalni odnos uvodi u sasvim novo obzorje. Zajedno izgovaramo Oče naš. Nitko nije otok: svi smo uključeni u mesijansku zajednicu Očeva kraljevstva.
Tko ne moli ne čini grijeh, nego je već kažnjen. Naše srce bez molitve doživljava prazninu, tminu, osamljenost, izgubljenost. Molitva nas upravlja na put naše svakodnevne odgovornosti u zajedništvu s Bogom i braćom i sestrama. (fač).